Poglavlje 2: KUD Idijoti
Ostale su samo sjene
Glupost je ipak pobijedila
Ostali su neki junaci
Sreća i sloboda u lancima
Glupost je neuništiva…
KUD Idijoti ili stare pizde ili majstori s mora (kako sami sebe zovu), su jedan od društveno najangažiranijih ex-YU bendova. Kako u socijalističkoj Jugoslaviji, tako i u demokratskoj Hrvatskoj.
Iza njih se uvijek dizala prašina, nikad se nisu obazirali na mišljenje većine, hrabro su govorili u svojim pjesmama i javnim istupima o tome što se dešava oko njih, te su zbog toga nekad prešutno, a nekad službeno bili zabranjivani, te doživjeli dosta napada, a dio njih je dolazio i od kolega sa muzičke scene. Bilo je tu i tragikomičnih situacija, kao što je ona kad je HGU (Hrvatska glazbena unija) namjeravala da ih izbaci iz svog članstva, iako uopće nisu bili članovi navedene udruge. Razlog je bio njihov nastup u Srbiji, odmah nakon rata, vjerojatno su čak bili i prvi bend iz Hrvatske koji je otišao tamo svirati nakon rata.
Od osnutka benda njihov logo je bila ofucana, izraubana zvijezda petokraka, koji je devedesetih doživio promjene, potpuno suprotnu tadašnjim trendovima, naime, zvijezda je postala čitava, u punom sjaju. Osim u svojim pjesmama svoje stavove o društvu u kome žive iznosili su u svom fanzinu Čempress, ali na satiričan način.
Dosljedan antifašistički i antinacionalistički stav je konstanta tekstova njihovih pjesama. “O bella ciao” i “Bandiera rossa” su neizostavni dio koncertnog repertoara. Angažirane pjesme zauzimaju dobar dio njihovog repertoara, te pjesme pogađaju u sridu, dobar dio stanovništva se mogao prepoznati u njihovim tekstovima, te su istovremeno bili omražen bend zbog svojih stavova, ali su isto tako istovremeno imali respektabilan broj poklonika, koji su im ostali vjerni sve do danas. Te pjesme su išle protiv dominantnog razmišljanja većine ljudi i bile su brutalno iskrene.
Spomenimo samo “Hoćemo cenzuru”, “Lutke na koncu”, “Glupost je neuništiva”, “Ne zaboravi”, “Marjane, Marjane”, “Genijalci”, “Božina”, “Sjaj”, “Ali nije to još gotovo”, “Red i palice”, “Kako je propao zapad”, “Ja sjećam se”, “We salute you”, “Jebem ti rat”, “Sirotinja uvijek najebe”, “Sam biram frendove”.
Na albumu “Glupost je neuništiva” (1992.) se nalazi pjesma “Bepo vrati se”, za koji su mnogi mislili da je pjesma o Titu. Mada je autor pjesme Sale Veruda to kasnije demantirao, neki stihovi se zaista mogu protumačiti da se radi o Titu. Procijenite sami.
Bepo, vrati se
Bepo, mi te volimo
Vrati se, vrati se
Ti si naš.
Moram priznati da, dok sam preslušavao album “Glupost je neuništiva”, nikad nisam pomislio da se tu radi o Titu. Na Tita me je više asocirala jedna druga pjesma objavljena na istom albumu. Radi se o pjesmi “Delamo skifo”. Mada kad je nanovo slušam, jasno je da se tu može raditi o nekome drugačijem, druge nacije, vjere ili došljacima, dotepencima, dođošima koji su devedesetih bili dežurni krivci za sve loše što se događa većini.
Nezadovoljstvo stanjem u društvu posebno je došlo do izražaja na albumu “Megapunk” objavljenom 1995., koji je bio stopostotna provala punkerskog bijesa u zrelim godinama, šaka u glavu dominantnom nacionalizmu, kao i reviziji povijesti koja se događala devedesetih. Uostalom samo treba zamisliti kakve su reakcija tada mogle biti na sljedeće stihove:
Bandijera uvijek ista/ Ima dvije strane/ Za prije i za kasnije/ Sad je to kasnije/ I pjesme su nešto mračnije (Marjane, Marjane)
Red i palice/ Uvijek idu skupa/ Živimo pod zvonom/ To svako zna/ Nema odavde bježanja (Red i palice)
Dan prije je na trgu bilo nešto/ A, ste bili, ste vidjeli koliko ljudi/ I svi aplaudiraju i viču bravo/ Ma ne smi se vidit da si nezadovoljan (Božina)
Srce mi je nestalo/ Postajem što nisam želio/ Zar to se zove sudbina/Kakva mizerija / Kada padne noć ja nestajem/ Nemam za čim da tugujem/ Ovdje se samo luduje/ I ako odem otići ću zauvijek (Ali nije to još gotovo)
Odlično govorim riječi koje ništa ne znače/ Odlično govorim riječi po čitav dan/ Uvijek je onih koji vjeruju/ Uvijek je onih koji poštuju (Blago budalama)
Ne mogu ti nacrtati/ Ne mogu ti opisati/ Kako svi ponosno stoje/ Pod svojom zastavom/ Skupljaju srdžbu/ Umjesto osmijeha (Kako je propao zapad)
Sjaj je samo jedan i jedini/ Ti nisi taj, a tko će te uvjeriti?/ Hulje i ulizice padaju ničice/ Pred tvojim sjajem i tvojom pojavom/ Pajaci i ljudine i njihove sudbine/ Možda skidaju kapu pred tvojom pojavom/ Samo Veli Jože ne! (Sjaj)
Stihovi pjesme “Sjaj” većinu ljudi će asocirati na Franju Tuđmana. Ali u razgovoru za “Feral” kolovoza 1995. Sale Veruda će reći : “Niti je ‘Bepo vrati se’ bila pjesma o Titu, niti je ‘Sjaj’ protiv Tuđmana.”
U istom intervjuu na pitanje da Idijote prati etiketa jugonostalgičara, Sale odgovara : “…Rekao sam i ponavljam – ja jesam jugonostalgičar, ali ne hodam okolo objašnjavajući ljudima da sam takav. Bio je to odgovor na pitanje, i zašto ne bih rekao ono što mislim? Netko je nostalgičan za Italijom, netko za Austro-Ugarskom, netko za fićom koji se više ne proizvodi. Ne propagiram uspostavu federacije ili bratstvo i jedinstvo, ali imam pravo zadržati mišljenje o vremenu koje je prije svega bilo mirno. A to je najdragocjenije što čovjek ima.”
I na samom kraju intervjua je dodao: “Prije je postojao nekakav osjećaj čovječnosti i čovjek je bar na papiru bio naše najveće bogatstvo. Sjeti se samo koliko si puta čuo – ako treba i u maršalov kabinet! Danas ni maršala ni kabineta. Onda si bar imao iluziju da se nekome možeš požaliti, danas nemaš čak ni tu iluziju. U novim državama postoje samo nacije, ljudi su netragom nestali! Samo nacionalni prefiksi!”
Nastavak na sljedećoj strani – Hladno pivo
