Do sada najveći korak Arctic Monkeysa. Korak u svemir, u svijet ideja kojima je Alex okružen u svojoj glavi, daleko od mainstream kolotečina, zahtjeva izdavačkih kuća i omladine na koncertima koja voli da skače.
Datum izdanja: 11.05.2018.
Izdavač: Domino Records
Žanr: Indie rock
Naša ocjena: 5+
Dajući sebi prostora (na kojem treba biti beskonačno zahvalan Domino Recordsu), Arctic Monkeys je otkrio novu boju kojom se boji muzika. Iako smo nijanse te boje mogli čuti i ranije (The Last Shadow Puppets) nismo je očekivali baš na ”Tranquility Base Hotel & Casino”. Ovdje je, pak, očišćena od Milesa i pažljivo raspisanih gudačkih linija i postavlja Alexa kao glavnog “krivca” za novi zvuk britanskog indie-alternatvnog rocka.
Svih prethodnih pet albuma Monkeysa su veliki koraci. I svaki je bio najprodavaniji album u Britaniji. Ovaj je poprilično radikalan, ne predviđaju mu veliku prodaju, ali to i jeste razlog što imamo ovakav bend. Bez komercijalnog cilja, rame uz rame sa najiskrenijom producentskom kućom danas.
O STVARANJU: Alex Turner je sve pjesme na albumu radio na klavijaturi koju je dobio na poklon. Zato su gItare kulisne, za razliku od prethodnih albuma. “Gitara je izgubila mogućnost da mi daje ideje… malo sam se bojao u kojem će me smjeru odvesti klavir, ali sam se iznenadio gdje me je uspio dovesti” (https://www.youtube.com/watch?v=HgtXRstQhYg). Tekstovi govore o aktuelnih smjerovima u koje ide društvo i njegovom položaju, npr. naslovna numera o bazi na mjesecu, ‘’Golden Trunks’’ kao nedvosmislens aluziaj na Trumpa itd. Subjektivne misli u “One point perpective” su najsličnije što ćete čuti prijašnjim albumumima. Tu se pak čuje i zrelost u prihvatanju svih dešavanja u svijetu muzike i relativnosti svoje pozicije kao plodnog autora.
O SNIMANJU: Kad je Domino Records dobio demo snimke isprva su predlagali da Alex snimi solo album. Čak je i za njih ovo bio preradikalan korak benda. Međutim, presuidna je bila podrška od ostatka članova glavnom stvaraocu i zo što su oni prihvatili novi album bespogovorno. Demo su snimali skupa u Alexovoj kući, uz nekoliko pridodatih članova, a mijenjali su sviračke uloge, pa su basista i gitarista bili klavijaturisti na nekoliko pjesama. To su predstavili Domino Recordsu kao novi izraz benda i ostali pri svome, bez unutrašnjih republikanskih anticezarovskih pobuna. Takvu koherentnost ekipe muzičara i “čuvanje leđa” idejnom stvraocu teško je vidjeti svaki dan.
Većina traka sa demo snimaka je i završila u glavnom miksu. Pjesme i prvi snimci (na kasetama) nastajale su u Los Angelesu, a album je snimljen u Parizu gdje su živjeli malo više od mjesec dana.
O PR-u: Iako su poprilično uticajan i poznat bend, Arctic Monkeys nemaju veliki tim za promociju. Cijela priča se svela na jedan kratki video na FB, nekoliko fotki (za koje se ispostavilo da su sa snimanja spota za ‘’Four out of Five’’), jedan intervju koji možete vidjeti na YT i sviranje uživo ‘’Four out of Five’’ na Jimmy Fallon TV showu. Dakle bez mnogo pompe, samo dovoljno da dođe do publike.
O ZVUKU: Primjetit ćete veliku podjelu fanova koji su navikli na gitarski zvuk benda, lupanje bubnjeva i tandaranje basa na dvije najdeblje žice. Ovdje ćete čuti dosta jednostavan bubanj (većina pjesme ‘’Four out of Five’’ nema ni obaveznog fusa) i snimljen je odvojeno, zatim dosta melodičnijih bas linija sviranih trzalicom u duhu pedesetih kad su najbolji basisti bili oni koji su svirali gitaru, pa snimali bas dionice jer su ga o pravilu znali svirati bolje od basista. Isprekidane melodije gitara uz dodavanje akustične gitare na mjestima muzičke tenzije i mnogo klavijatura u retro duhu novi su važni detalji albuma. Boje klavijatura dosta podsjećaju na britanski pop sedamdesetih i osamdesetih, a čudne pozicije u pjesmi malo i na Hancockove eksperimente ranih sedamdesetih. Daleko od toga da bend privatno sluša i svira Hancock, ali su primjetna odstupanja od ustaljenih ritmičkih obrazaca klavijatura na koje smo navikli prije, u oba slučaja.
O KRITICI: Oni koji to rade kako treba i sažimaju sve aspekte benda i načine na koje Alex i ekipa doživljavaju muziku uglavnom su pozitivni. Oni koji su navikli da muziku definišu, smještaju je u kategorije i pravce kao što prodavci razdvajaju krompir na bijeli i crveni, uglavnom daju srednje ocjene, i to, pretpostavljam, više zbog imena benda nego zbog iskrenog mišljenja. Da priznam malo je i poteško sažvakati album na prvu, meni je bilo sve jasnije tek kad sam pogledao prvi video. Koji je, usput, savršen odnos slike, atmosfere i tematike videa sa pjesmom.
O PUBLICI: Primjećuje se da je publika poprilično podijeljena. Moj savjet je da samo otvorimo um za novo, ništa više. Tako su i najstajale najveće stvari, otvorenih shvatanja i iskrenog pristupa. Onaj koji to ne može vjerovatno nije ni otišao dalje od prvog slušanja, žalećii za prošlim albumima. S tim što im vjerovatno ne pada napamet da su svi ostali ostali albumi bili upravo koraci naprijed (ne toliko veliki kao ovaj), ali se ipak ispostavilo da su svi do jednog bili uspješni.
SVE U SVEMU: Muzika evoluira. Loše bi bilo da stoji, baš kao što bi loše bilo da je Lennon sedamdesetih pjevao o omladinki sa kojom bi volio da pleše, da Stonesi snimaju album na SM58 ili da Dubioza snima albume samo za odrasle.
Smjelost i drskost Monkeysa su ih doveli tu gdje jesu. Šta god da se desi i sa ovim, definitvno će ostati tu.
Pjesme: Star Treatment, One Point Perspective, American Sports, Tranquility Base Hotel & Casino, Golden Trunks, Four Out of Five, The World’s First Ever Monster Truck Front Flip, Science Fiction, She Looks Like Fun, Batphone, The Ultracheese
Recenzija: Aldin Šehić
P.S. Imali smo sreću, ne žureći s recenzijom albuma, dočekati i novi video, objavljen prije nekoliko sati.
