Minulog vikenda, 26.-28. 7., u Sarajevu je, na platou ispred Skenderije, priređen trodnevni Live Stage, na kojem su nastupili Zabranjeno pušenje, Bolero, Bajaga i Instruktori, Crvena jabuka, Hladno pivo, Van Gogh, Regina, Piloti i Zoster.
Nekoliko je glavnih dojmova o ovom projektu koji je najavljen kao tradicionalni ljetni program u Sarajevu. Prvi: izbor bendova je uglavnom na tragu onoga što možemo nazvati ”komercijalno atraktivnim” i dovoljno raznolikim za različite muzičke sklonosti. Drugi – publika je dobro prihvatila ideju i njena reakcija na sve nastupe sigurno je zadovoljila i sve izvođače (i pored incidenta u kojem je Đule iz Van Gogha pogođen plastičnom bocom vode). Zamjerka ide jedino na račun razglasa, jer je zvuk morao biti puno čišći za događaj takvog kalibra, i light efekata koji nisu uvijek smisleno pratili zbivanja na sceni.
Bendovi? Svaki je uglavnom pružio ono što se očekivalo i onoliko koliko je njihova muzika u ovom trenutku publici zanimljiva. Drugim riječima, unaprijed smo mogli znati šta nas očekuje i upravo to smo dobili.
Ipak, izdvajamo jedno ime, bend koji se pojavio na Live Stageu prvoga dana, u petak 26. 7. – sarajevski Bolero.
Njihovi albumi ”Na kraju slavlja” (1986.) i ”O Jesenjinu” (1988.) i niz zapaženih pjesama (”Galebovi”, ”Dajana”, ”Na kraju slavlja”, ”Jelena”, ”O Jesenjinu”, ”Krčmarska Moskva”, ”Sviri harmoniko, tugo, tugo”, ”Pismo majci”) u vrijeme izlaska su, bar kada je u pitanju bio radijski eter u ostalim bivšim republikama, ostajale u sjeni tada najtraženijih sarajevskih zvijezda, kao Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar, Crvena jabuka i Bijelo dugme.
No, u Bosni i Hercegovini i Bolero je bio zvijezda. Njihov specifični pop-rock, sa strukturom sympho rocka i melodijama sa vrlo pjevljivim refrenima, te poetskim stihovima kojima dominiraju sjeta, čežnja i ljubav, nekad ekstatična, nekad bolna, učinili su da je grupa imala solidan krug privrženih fanova. Šta bi bilo da (ni)je bilo i u slučaju Bolera je prilično izraženo – rat je prekinuo njihovu, sasvim izvjesno, puno veću popularnost.
Da ni jedna od gore spomenutih pjesama nije zaboravljena, pokazalo je nastup na Live Stageu: dobar dio publike pjevao ih je zajedno s bendom.
Dogodilo bi se to da je Bolero svirao i u skromnijem formatu, kao standardni bend. Ali, lider i autorski mag, Mišo Bartulica, priredio je nastup izvan standarda – sa čak 17 muzičara na sceni. Među njima su bili mini brass sekcija i desetak back vokala iz hora Dušana Pokrajčića, te Darko Ružičić sa harmonikom (što je instrument koji daje važnu melodijsku boju Bolerovim pjesmama), bubnjar David Mihaljević i klavijaturista Dino Olovčić, koji je uz gitaristu Mišu Bartulicu, još jedini iz originalne postave.
A lead vocal? Antonio Tony Popović je otkriće Bartulice, pjevač bez velikog scenskog iskustva, ali boja njegovog glasa i raspon, nakon što su tri godine zajedno radili na tehnici potrebnoj za Bolerove zahtjevne pjesme, pokazali su se kao pun pogodak. Naime, nema puno novih pjevača koji bi mogli uvjerljivo naslijediti Mileta Anđelića, originalnog Bolerovog frontmena, a Tony je to ostvario. Nastavi li, uz to, još izgrađivati svoj scenski izraz (zbog mnogo čega je donekle razumljiva njegova ukočenost pred mikrofonom), dobili smo vokalistu par excellence.
Bolero je upravo u završnoj fazi objave dva albuma – kompilacije kojom će podsjetiti na rane radove i novog albuma ”Avatarov grijeh”.
Mišo Bartulica je pristopom sarajevskoj generalnoj probi povratka Bolera iskazao izuzetnu ozbiljnost i prema publici pred sobom i prema muzici kao umjetnosti da vjerujemo kako će nastavak – novi koncerti sa novim albumom – potvrditi zbog čega smo ih izdvojili kao biser Live Stagea u konkurenciji mega bendova.
J. Dujmović
Dodatak: fotogalerija Duška Kostića sa nastupom svih bendova na Live Stageu
