Malo bendova s naših prostora više iole obraća pažnju, a još ih manje otvoreno propituje sve šire političke i društvene mijene koje nas sve intenzivnije snalaze. Kultna Borghesia jedan je od rijetkih umjetničkih kolektiva koji nepokolebano i beskompromisno već četvrtu deceniju svira i pleše u susret i preko prijetećih društvenih i (anti)kulturnih oscilacija.
Osim što se radi o pionirima elektronskog zvuka našeg prostora koji su dobrim dijelom i odgojili čitavu potonju jugoslovensku alternativnu scenu, njihovi hitovi neizbježni su i na brojnim kompilacijama posvećenim istoriji svjetske elektronske muzike, i to rame uz rame s pjesmama velikana poput D.A.F., Throbbing Gristle, Cabaret Voltaire, Front 242, Nitzer Ebb, Einsturzende Neubauten…
Početke Borghesie (talijanski za buržoaziju!) nalazimo na samom početku 1980-ih godina i to u formatu FV-112/15, što je naziv za teatarsku skupinu tadašnjih ljubljanskih studenata sociologije i filozofije, a koja je djelovala kroz svojevrsnu fuziju teatra i disca. Osim osnivača Alda Ivančiča i Darija Seravala, u Borghesiji su tad djelovali i Zemira Alajbegović, Neven Korda, te pokojni Goran Devide. Kasnije je postava bivala sve fluidnijom, pa je kroz Borghesiju prošla čitava jedna škola umjetnika i muzičara.
Društvena kritika je, pak, bila i ostala konstantna okosnica rada ovog kolektiva. U Jugoslaviji su tako protestirali protiv tadašnjeg ‘verbalnog delikta’, uoči raspada države protiv nacionalizma i nasilja. A interesantne su i okolnosti njihovog posljednjeg mini bh toura u trokutu– Banja Luka, Sarajevo, Mostar 1991. godine, nedugo prije prve eksplozije rata.
Najnoviji rad benda, album ‘Proti kapitulaciji’ (Moonlee Records) svjetlo dana ugledao je 2018. godine i predstavlja svojevrsno putovanje u vrijeme – kako nazad, tako i naprijed.
Srečko Kosovel čuveni je avangardni pjesnik s početka 20. stoljeća koji je zadužio naše prostore ostavštinom od preko 1400 pjesama. Rođen u Krasu 1904. godine, svjedočio je dramatičnim promjenama u jeku kojih su na europskom tlu procvali nasilje i fašizam. Ingeniozan konstruktor stihova i raspjevan kritičar društva uoči nadolazeće nejasne epohe, Kosovel je umro vrlo mlad, s tek 22 godine.
Zanimljivo slična je bila životna putanja Srečka Kosovela i Koste Abraševića, pjesnika po kojem Omladinski kulturni centar u Mostaru danas još uvijek nosi ime. Obojica mladi, vješti pjesnici, anarhisti u srcu, koliko kritično usmjereni na mračnu tadašnjost, tako i gorljivo borbeni za bolje i pravednije sutra. Oba ova idealizma okončana su tragično prerano, a danas je teško reći da ljudi zajedničkog nam bivšeg prostora njihova imena previše pamte, a još manje obraćaju pažnju na napredne i neuobičajeno vješto opjevane ideje i vizije budućnosti koje su njih tako mlade inspirirale.
Kosovel je sezao i dalje. Danas se često drži da je ‘Old Bull Lee’, William S. Burroughs tvorac tzv. cut up tehnike u pisanju – metode lijepljenja izrezanih stihova, što je kasnije bio drag postupak i Davidu Bowieu, primjerice. Ali europska avangarda s početka 20. stoljeća, (posebno Dada pokret) se tu ne može ne pomenuti. Upravo Srečko Kosovel jedan je od najranijih europskih avangardista koji ‘siječe i lijepi’ – semplira. Dakako, ovaj metod temeljan je u muzičkim žanrovima unutar kojih bend poput Borghesie operira, a album posvećen baš Kosovelovom modernizmu ‘lijepljen’ je zvučno, prema opisu samih autora: ‘alternativnim soundtrackom Blade Runnera, atmosferom Coila, melanholijom Bowieve berlinske ere, te neposrednošću Nine Inch Nailsa.’
Aktualnost Kosovelovih poruka ispisanih prije gotovo čitavog jednog stoljeća kao da je organski bila upućena na, iz albuma u album uvijek aktualan, kolektiv Borghesia. U jeku silnog tehnološkog napretka i društvenog razvoja našeg doba, stari problemi i stare prijetnje o kojima je Kosovel tako srčano pjevao, pomaljaju se malo po malo u svom najnovijem ruhu na horizontu pred nama, a zamisliti (svijetlu) budućnost postaje sve teže.
Iz njegovog silnog opusa, nova postava benda promišljeno je odabrala 12 Kosovelovih pjesama koje su poslužile kao konceptualna okosnica za jedan, najblaže rečeno, vrhunski umjetnički album – kritičan, provokativan, aktualan, zvučno – filmski, plesan i nadasve zavodljiv komad. (Iako svaka pjesma lako postane earworm, čak i nakon prvog slušanja, izdvajam ovdje epičnu ‘Odprite muzeje’, mačkastu ‘Moj črni tintnik’ i baladu završnicu ‘Blizu polnoči’.) Istina je da se radi prije svega o omažu Kosovelovoj ostavštini i beskrajnoj inspiraciji koju je svojim karakterističnim djelom izazvao, ali pomenuta aktualnost pjesnikovih konstrukcija i plesnost uvijek inherentna Borghesijinom zvuku, polučili su fascinantan amalgam energičnog industrial bunta, razigrane i melodične himničnosti i društvene kritike u delikatnoj art rock maniri. Uživo se radi o albumu koji mami i pokret i osmijeh, kako zbog svježe interpretacije bezvremenske Kosovelove poetike, tako i zahvaljujući kemiji s kojom najnovija postava benda svira. Borghesia trenutno nastupa u formaciji – Jelena Rusijan na bas gitari i vokalu, Ivo Poderžaj – kao vokal, basist i gitarist, Saša Benko – vokal, gitara, te jedini preostali konstantni član na bubnju i programiranju – Aldo Ivančič. No, tu je još i čitav tim od desetak ljudi koji, bilo muzički/produkcijski, bilo vizualno doprinose ovom unikatnom kulturnom proizvodu.
U sklopu jubilarnog 20. izdanja ljubljanskog Orto Festa, 19. 4. Borghesia je uz ‘Proti kapitulaciji’ publiku podsjetila i na stare, ništa manje energične hitove poput ‘Ni upanja, ni strahu’, ‘Tako mladi’, ‘Divlja Horda’…
Nakon fenomenalnog koncerta u Orto baru, Kosovelove riječi ostale su odzvanjati u glavi, a Aldo Ivančič, živa legenda, enciklopedija i budni svjedok, kako svjetske elektronske i alternativne rock scene, tako i političkih i društvenih promjena u smjeni proteklih decenija, otkrio nam je više o tome šta (je) to (sve) točno kapitulira(lo) i kako danas pružiti otpor.
Boris: Lijep pozdrav Aldo! Borghesia traje dosta dugo, a ti si prava živa enciklopedija razvoja ne samo elektronske muzike, nego i društvene angažiranosti koja je uz nju redovno išla. Možeš li nam za početak dati neki presjek svih ovih decenija, šta se sve promijenilo u radu same Borghesie?
Aldo: Lijep pozdrav svima! Teško je analizirati vlastiti rad. Možda je najveća razlika ta da smo tad bili dvojica, ja i Dario, a danas smo trenutno kvartet. Tad kad smo počeli s radom s kompjuterima, bili smo prvi u Sloveniji, mislim čak i u Jugoslaviji, koji su koristili kompjuter kao muzički instrument. Tad se pojavio MIDI, pojavili su se prvi digitalni sintisajzeri, sempleri koji su tada koštali par stotina tisuća, pa se pojavio Mirage koji je bio samo 3000 maraka i tad smo si to mogli nekako priuštiti. Danas je u biti svaki pametni telefon jedno tisuću puta snažniji od Atarija kojeg smo mi tad koristili. Disketa je imala jedan megabajt! Baš sam nedavno računao, ako bi 30 gigabajta, koliko danas ima jedan telefon, morao prebaciti disketama, pa trebao bi ti kombi da to nosiš, da furaš to sa sobom i još da tražiš podatke po tim disketama. Sve se radikalno promijenilo u tih 30+ godina.
Boris: A što se tiče političkog faktora koji je Borghesiji uvijek bio interesantan? Uvijek ste se na neki način referirali na njega, skoro četiri decenije su prošle, puno toga se promijenilo, sistemi su padali, novi su se stvarali. Možeš li nam dati neku vlastitu bilancu vremena?
Aldo: Mislim da je u biti za to najbolji primjer Srečko Kosovel koji je pisao poeziju prije sto godina. Ta poezija danas zvuči toliko svježe, baš kako je zvučala prije sto godina. Čini mi se kako tehnologija ide naprijed, a ljudi uvijek prave iste probleme. Tad su se mijenjale državne granice, mijenjali su se pasoši, mijenjale su se valute… Nekako je žalostan taj trenutak našeg vremena da je i naša generacija morala ići kroz to. Ratovi se ponavljaju i čovjek nikako da shvati kakve su to sve gluposti. Taj nacionalizam koji izjeda čovjeka i društvo, truje ga. Problemi su stalno isti, a čini mi se da smo, recimo to tako, slab sistem zamijenili još slabijim, da su egzistencijalni problemi ljudi još prisutniji, i to problemi koji u današnjem društvu koje je tako bogato ne bi smjeli više postojati. Sad kad je izgorio taj krov crkve Notre-Dame u Parizu, u roku par dana našla se milijarda eura da se to sanira – što je pozitivno, ali žalosno je da su ti bogataši toliko škrti, da ne daju taj novac radnicima koji su najzaslužniji za sav taj višak profit, da su ljudi još uvijek gladni po svijetu, stalno je prisutan problem socijalne nejednakosti…
Boris: Kako je sam povod razgovora vaša nova ploča, osvrnimo se još na Srečka Kosovela. S obzirom da je malo poznat izvan Slovenije, ko je zapravo bio Srečko Kosovel i kako je njegova poetika još uvijek aktualna?
Aldo: Srečko Kosovel rođen je početkom prošlog stoljeća, i što je najzanimljivije, umro je sa svega 22 godine. Za sobom je ostavio preko 1400 pjesama! Mene kod njega najviše fascinira ta vizionarska pozicija jednog mladića sa Krasa. Kras je pokrajina koja se nalazi pored Trsta. Citirat ću samo jedan stih iz pjesme ‘Ljubljana spi’ gdje piše: Sve telefonske veze su pretrgane, ali ovaj telefon je bežični!
U vrijeme kad su sami telefoni bili totalna egzotika, nešto vrlo rijetko na ovim područjima, on tako nonšalantno tvrdi da postoje bežični telefoni! Ne znam da li je ikad i čuo za nešto tako. Mislim da je možda Nikola Tesla tad radio eksperiment s bežičnim vođenjem čamca na nekom jezeru… Dakle, to njegovo vizionarstvo je apsolutno fascinantno za to vrijeme. Druga stvar koja me, možda još više, uvijek fascinirala je njegova društvena kritička nota prema tadašnjoj realnosti, jedan vrlo kritičan odnos spram tadašnje kvaziparlamentarne demokracije, prema Društvu naroda, što je bila organizacija preteča današnjih Ujedinjenih naroda. Problemi koji su njega mučili tada, čine mi se jednako prisutnim i u današnje vrijeme.
Boris: Lajtmotiv dosta njegovih pjesama, a pogotovo odabranih na albumu, je svakako Europa. Kako Europa izgleda iz današnje perspektive u današnjoj Sloveniji?
Aldo: Ja moram priznati da sam bio jako sretan kad je pao Berlinski zid. Činilo mi se da će svijet krenuti u neku ljepšu budućnost. Mene je jako potresala ta granica. Inače su mi granice još iz ranog djetinjstva bile nešto vrlo čudno. Sjećam se kad sam kao klinac iz Pule prvi put išao u Trst. Dođemo na granicu i onda mi tata kaže – eno, tamo je ona karaula, tu je granica i tamo preko je Italija. Meni je to bilo tako jako čudno, zašto je granica baš tu, kad u biti uopće nema nikakve razlike. S tih, ne znam, sedam ili osam godina, ja sam očekivao da će u toj Italiji rasti neka drugačija trava, da će trava drugačije rasti, da su ljudi drugačiji. Uvijek kad bismo gledali tu granicu na atlasu, tamo je bila neka ružičasta crta i činilo mi se da je to neki drugi svijet. A u biti ljudi su isti, trava isto raste, trešnje isto cvjetaju kao kod nas i zašto onda uopće postoji granica? Onda kad sam s 18 godina išao u Čehoslovačku, bio sam zgrožen nad tom još većom granicom. Granice su mi se uvijek činile nekako totalno bespotrebne. Najljepše je kad među susjedima nema zida i kad svi skupa imamo otvoren prostor i svi znaju čije je čije. Ne treba se svađati i sve puno ljepše izgleda.
Boris: Naš prostor kao najeklatantniji primjer koliko granice mogu da oštete ljude. Borghesia je počela kao jugoslavenski bend, tu je sad niz nekih državica koje jedva komuniciraju jedna s drugom. Kako Borghesia kao jedan jugoslovenski projekat, koji je svojevremeno kritizirao establišment, gleda na današnji postjugoslavenski prostor?
Aldo: Mi smo tad izdali ploču ‘Njihovi zakoni naši životi’, na kojoj smo bili vrlo otvoreno protiv verbalnog delikta. Tad smo isto nastupali u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu. Meni je Sarajevo bilo jedno najljepših iskustava, a prošao sam stvarno cijelu Europu, Aziju… Sarajevo mi je bilo i ostalo kao neko mjesto gdje sam prvi put doživio takvu jednu izrazitu multikulturalnost koja je cvjetala. To mi se činilo tako lijepo i pozitivno. I ljudi su to jednostavno uništili! Tu samu ideju multikulturalnosti. Mostar isto tako! I uopće ne kužim to zlo nacionalizma kojeg je Kosovel isto tako lijepo opisao sto godina unatrag u pjesmi: Otvorite muzeje – za mrtve ideje, za nacionalizam otvorite grobnice!
I to je upravo to protiv čega smo, patriotizam nema nikakve veze s nacionalizmom. Multikulturalnost može opstati jedino ako postoje različite kulture. Kad nema različitih kutlura onda dobijemo monokulturu, a znamo šta u poljoprivredi znači monokultura. Monokultura uništi zemlju i isto tako u društvu uništi samo društvo. I svako ko imalo zna povijest shvaća kako se u biti civilizacija razvila baš zbog multikulturalnosti. Civilizacija koje su bile zatvorene su jednostavno propale. U Engleskoj su otkrili da je u vrijeme Rimskog carstva tamo živjelo 30% stranaca. Iz Katalonije, iz Tunisa, iz Sirije, iz Grčke… Ljudi su se uvijek miješali i baš zbog toga se civilizacija razvila. Aleksandar Makedonski je bio bog i u Egiptu i u Perziji i u Grčkoj. Ljudi se uvijek miješaju i to je nešto što najpozitivnije što može biti. Različite kulture ne da mogu, nego moraju koegzistirati, što ne znači prevladu jednE nad drugom. Tad dobijemo fašizam. Čini mi se da je Jugoslavija imala taj neki odnos poštovanja različitosti, imali smo ćirilicu i latinicu i različite vjere i tako dalje. Jednostavno ne kužim šta se to tad desilo. Ljudi koji su bili u zatvoru, tad u vrijeme Jugoslavije, su bili ti koji su kasnije uzrokovali rat koji je donio do toga da se nekoliko miliona ljudi raselilo, da je bilo stotine tisuća mrtvih. To je čini mi se katastrofa za svako društvo, pa tako i za jugoslovensko.
Boris: Kosovelove pjesme koje ste odabrali za novu ploču su sigurno opomena, međutim interesantan je sam naziv ploče ‘Proti kapitulaciji’. Protiv kapitulacije čega, radi li se o redefiniciji otpora?
Aldo: To je baš to što smo htjeli naglasiti! Protiv kapitulacije tolerantnosti, protiv kapitulacije solidarnosti, protiv kapitulacije radoznalosti… Dakle, protiv kapitulacije svih pozitivnih vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Zato smo dali taj naslov.
Europska Unija se meni čini kao jedna jako pozitivna ideja. Kao što sam ranije rekao, super je to da smo mogli putovati bez osobne iskaznice, da ne trebaš čekati pet sati na nekoj granici bezveze, zato da nekom idiotu pokažeš pasoš ili osobnu iskaznicu, već slobodno putuješ. Ali nažalost, ta Europska Unija postala je slobodna samo za kapital, za ljude se opet postavljaju granice. Čak i za nas, da tako kažem, Slovence, koji idemo u Austriju, dođeš na granicu, pa opet moraš pokazati zato da bi onaj idiot u onoj maloj kućici pogledao jesi li to ti na slici, pa tek onda ideš dalje. To je totalno bezveze.
Boris: Na novom albumu je novi tim Borghesie radio nekoliko godina, hoće li se Kosovel kao tema nastaviti dalje, šta možemo očekivati u budućnosti?
Aldo: Da, već taj izbor od 12 pjesama je jako limitiran, pored stotina drugih koje bi isto tako zavrijedile da su završile na albumu, ali prilikom smo se morali odlučiti za tih desetak pjesama. Čini mi se da smo time naše poštovanje za tog autora, neću reći potpuno, iskazali, ali s druge strane mogli bi se cijeli život baviti samo Kosovelom. Neću reći da smo dovoljno napravili, ali željeli smo nekako da doprinesemo široj popularnosti tog izvanrednog pjesnika. Željeli bismo sa sljedećom pločom ipak napraviti nešto drugo, nešto što nismo do sad. Život je prekratak, mi smo još uvijek radoznali. Želimo se razvijati, želimo ući na neka područja na kojima još nismo bili.
Boris: Za sami kraj, gdje vas još sve možemo skoro gledati uživo?
Aldo: Sada do ljeta idemo u Beograd, Zagreb, Novu Goricu, Pulu… Što se posebno veselimo. Osobno sam iz Pule, a tamo smo svirali svega jedanput, i to stoga što su nas pozvali njemački organizatori koji su radili jedan veliki koncert na stadionu Istre, kad su bili pored ostalih i Einsturzende Neubauten. Tako da se posebno veselim Puli.
Boris: Aldo, puno sreće u nastavku istraživanja područja slobode i otpora. Hvala na razgovoru!
Aldo: Lijep pozdrav svima. Mi smo 1991., krajem aprila, dakle dobar mjesec dana prije rata, svirali u BiH i ostalo nam je u jako lijepom sjećanju, unatoč svim silnim paranojama koje smo tad doživjeli. Jer smo imali jednu jako bizarnu turneju – Banja Luka, Sarajevo, Mostar! To bismo željeli svakako jednom ponoviti. Puno više tolerantnosti želim svima!
Razgovarao: Boris Filipić
