Nije glavna stvar što najstariji festival zabavne muzike na ovim prostorima živi tako dugo, već umijeće preživljavanja u potpuno drugačijim okolnostima nego prije više od pola stoljeća, a to je ostvareno pomlađivanjem i žanrovskom šarolikošću.
Krajem 50-ih i posebno u šezdesetima, muzika u tadašnjoj Jugoslaviji hvatala je korak sa svjetskim pop trendovima, sa jedne strane sa beat / vokalno instrumentalnim sastavima i na drugoj uz niz šlagerskih fetivala koji su počeli bujati diljem zemlje, od Zagreba, Splita, Opatije, do Subotice, Beograda, Ljubljane, Sarajeva i Skoplja.
U novom mileniju mnogih više nema, neki su nestali u nesretnim ratnim godinama (sarajevski ”Vaš šlager sezone”), drugi su se jednostavno ugasili, treći pauzirali dvadesetak godina (”Beogradsko proleće”), jer vrijeme je donosilo nova pravila, drugačije navike, zahtjevniju publiku.
Dok se rani beat intenzivno i vrlo živahno razvijao, od klasičnog i avandardnog rocka, preko punka i novog vala do današnjih nebrojenih alternativnih varijacija, šlagerski festivali su se predugo vukli u istoj čahuri da bi bili sadašnjim konzumentima jednako zanimljivi kao davnašnjoj publici.
U tom je smislu Zagrebački festival danas najvalidnija takva žanrovska smotra, jer je postao priča nove generacije s kojom je jedino moguće održavati u suštini arhetipske festivalske formate. Ta generacija je hrabrija, otvorenija, probitačnija, a takav je upravo pobjednik ovogodišnjeg 66. izdanja, Damir Kedžo (s pjesmom ”Srce mi umire za njom” autora Ante Pecotića), kao i ostali laureati, drugoplasirana Mia Dimšić i trećeplasirani Marko Tolja, ali i većina ostalih sudionika, kakvi su se teško mogli zamisliti u prošlostoljetnim šlagerskim smotrama.
Nije Neno Belan, umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, tek kurtoazno rekao da je sa svojim timom ‘zadovoljan ovogodišnjim izdanjem, pogotovo segmentom pomlađivanja festivala i otkrivanja još većeg umjetničkog potencijala domaće pop glazbe”. Samo takav, žanrovski i koncepcijski otvoren festival može računati da će još trajati.
