Zvuk ulice je naziv beogradskog sastava koje puno ne znači ni davnašnjoj rock publici, a kamolo današnjoj. Ipak, smatra se pretečom novog vala i ima status legendi, prvenstveno zbog nekih velikih muzičkih imena u postavi, prvenstveno Vlade Divljana.
Zvuk ulice je osnovan 1975. godine i ekupi su činili Slobodan Kokan Popović (bubnjar i inicijator okupljanja), Vlada Divljan (gitara i vokal), Zdenko Kolar (bas i vokal), Dragan Mitrić (klavijature) i Bora Atić (saksofon).
Pojavili su se 1978. na Zaječarskoj gitarijadi i BOOM festivalu u Novom Sadu, snimili nekolicinu pjesama koje su se mogle čuti u radijskim programima, ali nisu uspjeli objaviti ni jednu i bend se razišao 1979.
Već u proljeće 1980., u isto vrijeme kada u Zagrebu Azra i Film stvaraju prve pjesme, rođeni su Idoli i počinje novo, po mnogima najveće razdoblje ex-Yu rocka – new wave.
Kao što je poznato, okosnicu Idola su činili Divljan i Kolar, a Kokan im se priključio na drugom i trećem albumu, ”Odbrana i poslednji dani” (1982.) i ”Čokolada” (1983.).
U isto vrijeme Slobodan Kokan Popović je radio u grupi Propaganda, u kojoj je bio još jedan član Zvuka ulice, klavijaturista Dragan Mitrić, te basista Branko Isaković i perkusionista Nenad Morgenštern. Na jedinom albumu ”Apatija javnosti” (PGP RTB, 1982), prvi put u diskografskom formatu našle su se i neke pjesme iz opusa ranijeg benda, kao ”Amelija” i ”Zvuk ulice”.
Početkom 2015. originalni članovi Zvuka ulice došli su na ideju o ponovnom okupljanju, ali je prerani odlazak Vlade Divljana, koji je preminuo 4. 3. te godine, između svega ostalog, omeo te planove.
Tri godine poslije, Kokan i Zdenko su, preslušavajući stare snimke, otklonili nedoumice odlučivši da Zvuk ulice mora oživjeti.
Rezultat smo upravo dobili: u izdanju Croatia Recordsa pojavio se album “Kao začaran”, pomiješan od reminiscencija na novi val i jazz elemenata, s dodatnom aranžerskom i producentskom bojom koju je albumu dao Koja iz Disciplin A Kitschme.
Tekstovi pjesama konceptualno predstavljaju posebnu zanimljivost – od kratke povijesti Balkana u pjesmi “Ovako više ne mogu” do genetski modificiranog senzibiliteta u pjesmi “Kao nekad u ponoć” ili drugačijeg pristupa zajedničkoj prošlosti u pjesmi “Hej, Seleniti”, a među njima se kao bonus našla ”Amelija”.
Još jedno smisleno kucanje prošlosti na vrata.
Danas su Zvuk ulice: Kokan Popović (bubnjevi i glavni vokal), Zdenko Kolar (bas i vokal), Dragana Milković (klavijature i vokal), Miloš Milosavljević (gitara i vokal) i Duško Dule Trnavac (saksofon).
Prethodna priča – Naprijed u prošlost (1): ITD Band oživljen poslije 30 godina
