Nekoliko je graničnih, ključnih diskografskih trenutaka koji su usmjeravali rock scenu u bivšoj Jugoslaviji, a među najpresudnijima je 26. 6. 1980. godine, kada je Jugoton objavio debitantski eponimni album grupe Azra.
Danas znamo da ključni Jugotonov urednik Siniša Škarica nije bio previše fasciniran prvim singlom Azre iz 1979. godine, ali je zabilježeno da je poslije bio na jednom nastupu u zagrebačkom klubu Lapidarij, što je bila sretna okolnost i za grupu i za izdavača – tada je shvatio da je Azra zrela za album.
Njegova naklonjenost Štuliću će trajati godinama i on će bez mnogo pregovaranja, spremno izdavati sve materijale koje bi ovaj pripremio, što je bio status koji nije imao ni jedan drugi rock izvođač. Dakle, isposlovao im je ugovor i snimanje su obavili tokom 3. i 4. mjeseca u studiju Jadran filma pod produkcijskim vodstvom Drage Mlinareca.
Neke okolnosti su ukazivale na to da je, možda, bilo pametnije pričekati s radom na prvijencu. Hus Hasanefendić, mentor iz sjene i producent nastupnog singla sa pjesmama ”A šta da radim” i ”Balkan”, nije se ovaj put mogao prihvatiti produciranja ploče, jer bio je u punom koncertnom zamahu sa svojim Parnim valjkom. No, ne samo da se nije moglo računati na njegovo veliko znanje i autoritet, nego je i studio Janka Mlinarića Trulog, prekaljene rock-legende iz šezdesetih, bio zauzet. Ovo nije bilo tek pitanje tehničke prirode – Trooly Sound Service je predstavljao jednu od ključnih institucija zagrebačke scene, mjesto gdje su tehnički uvjeti bili daleko od idealnih, ali su se ovdje mladi glazbenici najbolje osjećali, jer je bilo dovoljno strpljenja za njihovo neiskustvo. Džoni, koji je već imao desetine napisanih pjesama i nimalo strpljenja da čeka, prihvatio je ponudu da radi u Jugotonovom studiju i sugestiju da ploču producira Mlinarec. On jeste imao nužno studijsko iskustvo i očite simpatije za novu muziku, pa se doimao dobrom zamjenom za Husa, ali jedan problem nije mogao riješiti: pomirljiv i neagresivan, kakav je uvijek bio, nikakav autoritet nije mogao nametnuti tvrdoglavom Štuliću.
Rezultat je bio loš zvuk i Džoni je, suočen s kritikama na svakom koraku, linijom manjeg otpora težinu neuspjeha svalio na leđa Drage Mlinarca, povlađujući mišljenju da je sjajan materijal upropašten neprikladnom produkcijom. Bez obzira na to – kao i na pritajeno likovanje nekih iz rock krugova koji su bili šokirani Štulićevom pojavom ‘niotkuda’ – to nije imalo nikakvog učinka na sudbinu pjesama kao i cijelog izdanja. S vremenskim odmakom ono je postalo antologijska ploča i jedan od najupečatljivijih debija u domaćem rocku, a publika je bila fascinirana odmah, pa su za Azrine nastupe stotine ljudi ostajale pred dvoranom. Album je predstavio 12 pjesama i gotovo sve su postale hitovi – “Jablan”, “Teško vrijeme”, “Tople usne žene”, “Gracija”, “Krvava Meri”, “Marina”, “Iggy Pop”, “Žena drugog sistema”, “Obrati pažnju na posljednju stvar”.
Ogoljeni i praštavi zvuk gitare (ipak!) te Džonijevo povremeno narativno a u svakom trenutku emotivno pjevanje doslovno su preko noći učinili Azru fenomenom. Anarhično raspoloženje pjesama cijela jedna urbana generacija prihvatila je kao vlastitu poruku, a Džonija kao svog glasnogovornika. Rani domaći punkerski radovi bili su “sirova energija” i otvoreni protest; Džonijeva poetika i atmosfera njegove glazbe ponudili su, međutim, slojevitiji pogled na istu stvarnost. Stihovi, ponekad nemilosrdni (“Krvava Meri”), drugi put sjetni (“Tople usne žene”) i često cinični (“Žena drugog sistema”), u ovom su trenutku bili nešto o čemu domaći rock još nije pjevao. I put za temeljiti zaokret, za grupe koje će nostiti isti nazivnik “new wave”, ovim albumom je bio trasiran.
Credits:
Artwork, Photography By – Jasmin Krpan
Bass – Mišo Hrnjak
Design – Martin Krun
Drums – Boris Leiner
Engineer – Franjo Berner
Producer – Drago Mlinarec
Technician [Assistant] – Miljenko Grasso
Written-By, Guitar – Branimir Štulić
