Svjetski, a onda i regionalni trend globalne popularnosti dokumenantarnog filma u svijetu tokom posljednje decenije počinje se sve više osjećati i u BiH, između ostalog i zbog tri podudarnosti.
Kao posebna kategorija filmskih dokumentaraca, muzički dokumentarni filmovi u svijetu već imaju i vrlo značajnu estetsku ulogu, kao filmovi “Metallica: Some Kind of Monster” (2004), “No Direction Home: Bob Dylan” (2005), “Kurt Cobain: Montage of Heck” (2015) ili “Amy” (2015), ali – na neki način još važnije – i finansijske rezultate kakvi su ranije u ovom žanru bili nezamislivi.
Tako je, recimo, film ”Justin Bieber: Never Say Never” (2011) donio zaradu od 73 miliona dolara, ”This Is It” o Michaelu Jacksonu (2009) samo milion manje, ”One Direction: This Is Us” (2013) je ostvario 29 miliona, a na popisu iznimno komercijalnih novijih naslova su i ”Amy”, ”The Beatles: Eight Days a Week – The Touring Years” (2016), ”Whitney” (2018) i niz drugih muzičkih dokumentaraca.
Ukratko, u svijetu se ide u kino zbog ovih filmova i dok kod nas još uvijek nemaju ni proporcionalne finansijske efekte, ipak se događaju epizode koje najavljuju zanimljivu perspektivu muzičkih dokumentaraca koji se snimaju u zemljama našeg regiona.
Ona je istina, za sada uzrokovana upravo oslobađanjem ovoga filmskog roda uslovljenosti od novčane zarade, te iznimno hrabrim eksperimentiranjem dokumentarista u kreiranju novih formi i narativa, kako navodi Balkans.aljazeera.net u analizi objavljenoj prije nekoliko mjeseci.
Broj snimljenih dokumentarnih filmova u BiH, stoji u toj analizi, u konstantnom je porastu i mladi filmski autori se sve više okreću ovoj autorskoj formi, a tu su i redovna učešća na renomiranim festivalima.
No, ako se zadržimo samo u kategoriji muzičkih dokumentaraca, upravo se tu u BiH produkciji događaju prvi fenomeni.
Film ”Scream for me Sarajevo” Tarika Hodžića i Jasenka Pašića iz prošle godine postao je neka vrsta male senzacije, ušavši u svjetsku kino distribuciju (i sa procjenama da bi u žanru mogao imati sličan motivirajući domino-efekat kao Tanovićev film ”Ničija zemlja”), dok ovogodišnji ”Tifa” Bakira Hadžiomerovića ima jednako pažnje vrijedne rezultate u kinima, makar oni i bili (za sada) u lokalnoj mreži.
To je prva od tri podudarnosti koje uzrokuju povećanje popularnosti dokumentaraca.
Druga je pokretanje prvog festivala muzičkih dokumentaraca u BiH, zeničkog ”dokuMfesta”, koji je s pobjedničkim filmovima ”Moj zanat” (o Arsenu Dediću) i ”Maske” (o Slobodanu Tišmi), iz prvog izdanja 2016. godine, te ”Scream for me Sarajevo” iz prošle godine, počeo privlačiti pažnju i publike i autora ovog žanra u regionu.
Treća se također događa u zadnje dvije godine, kao vrlo zanimljivi angažman dokumentarne redakcije Al Jazeera Balkans televizije, koja je već producirala tri atraktivna naslova muzičkih dokumentaraca – ”Sredinom” o Dini Merlinu, ”Zukva” o grupi Divanhana i, najnoviji, ”Ratovi prolaze, ljudi ostaju” o Đorđu Balaševiću, odnosno njegovom čuvenom koncertu u Sarajevu 1998.
Iako nije tematski ograničen samo na muzičke dokumentarce, i festival AJB DOC, koji će Al Jazeera Balkans prirediti u Sarajevu od 21. do 25. septembra 2018. godine, samo je još jedan korak više u očekivanju da dokumentarci u BiH postaju sve zanimljiviji dio domaće kinematografije.
Što se tiče ”dokuMfesta”, treće izdanje, predviđeno za termin od 3. do 8. septembra, najavljuje čak 5 filmova iz bh. produkcije muzičkih dokumentaraca, te neke nove regionalne naslove koji su privukli pažnju i na drugim sličnim festivalima u regionu, a partnerski se povezujući sa Gradskom bibliotekom Zenica, festivalski program će ponuditi i pet promocija vrlo zanimljivih novih knjiga iz muzičkog svijeta, te dva koncertna programa.
Očekujući skorašnju objavu detalja ”dokuMfesta” 2018., možemo samo ponoviti tvrdnju iz naslova – osjetna je sve veća popularnost dokumentaraca i u BiH.
