Izraz ”sapunska opera” (soap opera) prvi puta se pojavio u vrijeme velike ekonomske depresije u Americi tridesetih godina dvadesetog stoljeća.
Uglavnom petnaestominutne dramske serije u radio programima, kao ”Mama Perkins” i ”Obična, neugledna Jane”, govorile su o ženskim likovima iz svakodnevice i njihovim emotivnim svjetovima, a izraz ”opera” upućivao je na melodramu iz prefinjenog muzičkog žanra.
Ove ‘priče bez kraja’ postale su toliko popularne da su se pedesetih godina preselile na televiziju, sa epizodama produženim prvo na 30, a potom i na 60 minuta. Tako se omiljena ”The Guiding Light” sapunica počela emitirati najprije na radiju 1937. godine, da bi se zatim 1952. pojavila kao televizski serijal i postala rekorder – u Guinessovu knjigu rekorda upisana je kao najduža serija američke televizije svih vremena, koja je u programu kontinuirano bila sve do 2009. godine, dakle punih 57 godina.
No, zašto se skoro sve epizodne televizijske drame i danas često nazivaju sapunicama?
U ono vrijeme kada su nastajale dramske serije namijenjene ženama, proizvođači sapuna, deterdženata i drugih higijenskih i kozmetičkih sredstava zaključili su da bi sponzoriranjem tog sadržaja najlakše došli do žena kao najboljih potrošača i svaka epizoda serijala obilovala je njihovim reklamnim porukama. Sapuni su, u prenesenom značenju, toliko zatrpavali radijske i kasnije televizijske serijale da su vrlo brzo u svakodnevnoj koumunikaciji nazvani – sapunske opere.
Ruku na srce, ni danas nije puno drugačije.
