Goran Bregović je za svoju prvu ozbiljnu javnu biografiju, objavljenu 1975. u ”Dužuboksu” i ”Zabavniku”, dodao nekoliko izmišljenih detalja, koji su odlično zvučali. Nije to učinio ni zbog čega drugog nego za marketinške potrebe jednog neobičnog projekta.
Listajući dnevnik starih i zaboravljenih događaja, naišli smo na podatak da je na današnji dan, davnog 7. aprila 1975. godine, izašao dvostruki album “Kongres rock majstora“.
Snimljen je kao epilog koncerta ”Kongres jugoslavenskih rock gitarista” u zagrebačkom Domu sportova, održanog 20. 2. 1975.
Njegov idejni tvorac bio je tada čuveni rock menadžer Vladimir Miha Mihaljek, sa jednim ciljem – postavši menadžer i Bijelog dugmeta, koje je iza sebe imalo friško objavljeni debitantski album ”Kad bi’ bio bijelo dugme” i već izazvalo euforiju, smislio je koncert sa najvećim gitaristima tog vremena, a samo među najboljima je trebalo pokazati da su Bregović i Dugme najveći.
Osim Gorana, nastupili su Krešimir Šoštar, Veseli Oršolić, Želimir Kovačević Pes, Radomir Mihailović Točak, Vedran Božić, Josip Boček i Miodrag Bata Kostić.
Mihaljekova ideja je bila da se svi zajedno skupe u Zagrebu, a da se poslije koncerta odaberu četvorica najboljih koji bi krenuli na zajedničku turneju i snimili dvostruki album za Jugoton.
Nezvanično, pobijedio je Radomir Mihailović Točak, ali on nije bio planiran za turneju jer nije bio ekskluzivac Jugotona, koji je stajao iza projekta. Tako su na put pošli Vedran Božić (tada gitarista grupe Time), Josip Boček (ex Korni grupa), Miodrag Bata Kostić (Yu grupa) i Goran Bregović. Ritam-sekciju su činili Žika Jelić i Raša Đelmaš, basista i bubnjar Yu grupe.
Već u Zagrebu vidjelo se da je Bregović najpametniji u cijeloj ekipi, napisao je u svojoj knjizi ”Šta bi dao na si na mom mjestu” (Laguna, 2014.) beogradski rock novinar Dušan Vesić, nastavljajući – Drugi gitaristi iživljavali su se nad nedužnim instrumentima i dokazivali da su najbrži u svemiru, Bregović je zaključio da mu je to nova prilika za komunikaciju s publikom. Doveo je Bijelo dugme i – s izuzetkom jedne kraće akustične impresije, nakon toga uvrštene na album ”Kongres rock majstora” – radije se priklonio repertoaru svoje grupe.
Neuvrštavanje Točka među četiri najbolja i u to vrijeme je bila ”misterija” broj jedan. Uglavnom, u big four ušli su Božić, Boček, Bata Kostić i Bregović, koji su na dvostrukom albumu dobili jednu stranu LP ploče, odnosno dvadesetak minuta muzike.
Osim Vesovićevog zapažanja o mudrosti Gorana Bregovića, događaj je pratio i danas manje poznati detalj. Pred okupljanje u Zagrebu, svi gitaristi su dobili zadatak da napišu kraće biografije, koje su kasnije objavljene u “Džuboksu” i “Zabavniku”.
Uz istinite podatke, Goran je dodao i nekoliko izmišljenih, da mu biografija dobije na težini. Tako je naveo da je privatno učio svirati klavir i flautu, da je kod majstora Zaninija u Genovi učio klasičnu gitaru, da je svoju Les Paul Custom gitaru kupio od nekog crnog blues-pevača u Los Angelesu… a sve je bio još jedan reklamni izum menažera Mihaljeka.
I to je show biz, a Goran je njegova pravila naučio već u prvim mjesecima rađanja velike karijere, nastavljajući jednako mudro i danas, šta god o njegovoj muzici mislili ovi koji (više) nisu njegovi fanovi.
