Godinama, preciznije još od rata, muzičkom scenom u BiH prolazili su talenti, pokušavali se nametnuti novi i moderni bendovi, stvarala se pokoja zvijezda koja bi uspjela probiti čvrste barijere prema internacionalnom uspjehu – i sve je to prolazilo bez ozbiljne specijalizirane domaće televizijske muzičke emisije. Sporadične, mlake i kratkoročne pokušaje manjih komercijalnih kanala u ovom kontekstu nije vrijedno spominjati.
Zbog toga bi nedavna pojava (u proljeće 2016.) emisije Top 15 na nacionalnom BHT1 kanalu trebalo posmatrati kao malu (zakašnjelu?) revoluciju. I, ona to jeste, ali samo zbog toga.
Glavni zaključak se nikada ne stavlja u sami početak teksta. Ovaj put treba tako, da bi jasniji bio muzički okvir emisije, o kojem će biti riječi. A zaključak glasi: skromni i blijedo. Mislim na realizaciju emisije. U vrijeme kada na desetinama televizija čak u bliskom okruženju sve blješti od glamura, od siromašne (je li baš?) domaće televizije nisam ni očekivao da su upusti u takvu utrku. Ali, da poziciju pjesama najavljuje bezlični glas, robotski izgovarajući samo 15, 14, 13… da i pjesme najavljuje jednako monotoni spikerski glas, koji o izvođačima čita nešto što su pisali PR menadžeri, a ne novinari, da sve to bude ogrnuto u pretencioznu i kvazi-dramatičnu generalnu najavu ”Predstavljamo najveće regionalne hitove i pjesme koje će to postati”, e pa, dragi moji, previše je površno za velike ambicije. Zar zaista nije moguće pronaći zgodne (i obavezno rječite) voditelje, zar baš nimalo para nije bilo za studijsku scenografiju, zar se zaista trebamo povjerovati da se bez živih ljudi pred kamerama može uraditi iole poštena tv emisija? Koja bi mora imati svoj zasebni život, izvan koncepta ”jedinstvene emisije, koja će se u identičnoj formi emitirati i na radiju i na televiziji”. Ili se redakcija, ipak, nije uspjela za to izboriti u labirintu ‘sivog doma’?
Kad je o sadržaju te redalice od broja 15 do broja 1 riječ, mogao bih sad, u negativnom kontekstu, spominjati klipove načinjene od sličica pejzaža i ispisanog teksta pjesme preko njih, nemaštovite spotove u kojima je teško dokučiti šta je režiser htio reći ili monotoni klip iz jednog kadra, ali sve to nije toliko loše koliko format emisije. Dapače, i najslabije pjesme / klipovi zaslužuju neku pohvalu, jer ipak pokazuju da u BiH ima dobrih muzičara, dobrih autora, dobrih izvođača. Samo nemaju dobru formu koja bi ih do kraja lansirala.
Zlatan Karić (foto arhiva Glas.ba)
U friškoj epizodi ”Top 15” koju sam odgledao izredali su se Božo Vrećo, Ludwig Ludwig, Tatoo iz Prijedora, Frenkie & Kontra & Indigo, Billy Andol, projekat Genetic Groove Guru, brčanski Domino efekt, Vanja The Frog iz Banja Luke, Double B (i još nešto), Republika iz Slavonskog Broda (kao jedini predstavnik pretenciozne najave regionalnih hitova), Hari Mata Hari, Činčila, Damir Imamović & Sevdah Takt, Helem Nejse ft. Edo Maajka i Zlatan Karić iz Zenice.
Kako rekoh, neki spadaju u prosjek, koji u jačoj konkurenciji ne bi mogli ni ući u Top 15, ali zaslužuju pohvalu, jer su se odvažili i jer žele raditi. Već to u ovakvoj BiH dosta znači.
No, kad sam već naglasio bijedu prvog TV muzičkog specijala u BiH, onda ću posebno izdvojiti i nekoliko blistavih trenutaka, jer zbog njih još ima optimizma da bi ovdašnja scena mogla vratiti dio nekadašnjeg sjaja.
Spot Frenkija i ekipe je izvan konkurencije. Rađen je u internacionalnoj produkciji, sa velikim budžetom i velikim timom. Kada, pak, bez svega toga sarajevski funk-rock bend Činčila uradi vrlo dopadljiv video (”Vamae”), onda ekipi treba pokazati palac gore.
Činčila (foto arhiva Glas.ba)
Hari Mata Hari? Najava njegovog spota za pjesmu ”Staromodan tip” u ovoj konkurenciji izazvao je blago podizanje obrve, ali već s prvim sekundama (i prvim taktovima zanimljivog pop-rock broja) postalo je jasno da vremešni sarajevski pjevač, za kojeg sam mislio da nema više stare adute, još ima šta pokazati. Sa James Bondovskim motivom, famozno osmišljenom minimalističkom scenografijom, perfektnom koreografijom i impresivnim svjetlosnim efektima Hari ima jedan od spotova godine. U cijelom regionu. Avaj, u zadnjim kadrovima spot prekriše jeftino urađene reklamne markice sponzora koji valjda lovu dadoše. E, jebiga… Zar je moralo?
Na kraju vrijedi istaknuti i spot ”Irie” zeničkog autora i pjevača Zlatana Karića. Tri i po minute filmića ne bi ostavilo poseban dojam da ispred kamere nije lik čiji glas i energija ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim. Pjesma iz srca se može odmah osjetiti i još kada se uvjerljivo izvede, onda je to – to!
Iako sam jedan zaključak iznio na početku, za kraj sam ostavio i drugi. Četiri odlična spota/pjesme, i tri-četiri vrlo solidna broja odličan je prosjek za listu sa 15 numera. Dovoljno da emisiju podržim. Riječi kritike o njenoj formi i realizaciji nikako nisu glas protiv. Volio bih da se u Televiziji ne zapale sujete, već da prihvate činjenicu i izbore se, makar za onoliko koliko sigurno znaju.
Josip Dujmović (sit gladnom ne vjeruje)
