Priča o malom Filipu zaljubljenom u Franku možda ne bi imala nastavak da nije bilo odbačene stare gitare i nevjerovatnog susreta sa njezinim vlasnikom, poznatim blues-rock gitaristom, te Filipovog uključivanja u pop-rock školu.
Miroslav Miro Dimić glazbom se bavi od kasnih 1960-ih godina i 1974. je položio stručni ispit u tadašnjem Croatia Concertu u Zagrebu što mu je donijelo zvanje profesionalnog muzičara/umjetnika na ”radnom mjestu” bubnjara. U Sisku, gdje živi, 2008. je pokrenuo Sisački rock & blues festival, ali njegovo životno djelo će ostati Poprock škola, koju je tri godine ranije utemeljio također u Sisku, a vremenom se razgranala po okolnim mjestima, u Petrinji, Kutini i Ivanić Gradu.
Tako u najkraćem glasi oficijelna biografija ovog osebujnog rokera i rock učitelja.
Njoj možemo dodati pokretanje jedinstvenog ljetnog rock & blues kampa za djecu i tinejdžere u parku prirode Lonjsko Polje, Dimićevu knjigu o pola stoljeća sisačkog rock and rolla ”Trenutak koji čekam” (2017.) i njegov dokumentarac ”Od Lonjskog polja do Memphisa” (2019.). Možemo dodati i podatak da je za podučavanje djece u sviranju gitare, bas gitare, klavijatura, bubnjeva te rock pjevanja uspio ‘uvući’ neka znamenita imena ovdašnje scene, kao što su Dragomir Herendić Dragianni, Boris Hrepić Hrepa, Vedran Božić, Adonis Dokuzović, Ante Toni Janković, Zlatko Bebek i drugi, ali još nećemo doći do suštine – velikog srca i posvećenosti Mire Dimića.
Baviti se bluesom – objektivno marginaliziranim žanrom na ovim prostorima – i još baviti se edukacijom djece, to nisu ”poslovi” koje će kao životnu profesiju odabrati puno glazbenika. Zapravo, oni su vrlo rijetki i uvijek im nad glavom visi sumnja u svrhu svega što rade i poriv da odustanu.
Tako dolazimo do prvog bitnog detalja u karakteru Mire Dimića. On već 17 godina ne odustaje. Generacije klinaca uveo je u rock and roll i, kako se čini, upravo konačno doživljava veliki trenutak s kojim njegova Poprock škola treba i valjda može postati generalno vrlo relevantna.
Ovih dana Miro Dimić je kao autor melodije i uz veliku pomoć Borisa Hrepića Hrepe (Daleka obala, Sunnysiders) kao autora teksta i ko-aranžera, objavio spot ”Mi nismo više klinci”, čiju režiju potpisuje Dinko Doringo.
Slika sve kazuje: desetak klinaca i klinceza odsvirali su i otpjevali ili, ako baš hoćete, na djelu pokazali ono o čemu je Balašević zapjevao prije više od 40 godina – da stalno postoji neki novi klinci, a koliko će dobaciti ovisi o nama, velikima.
Spot je samo jedna strana Dimićevog projekta. Kao dio paketa, napisao je kratki roman ”Mi nismo više klinci” o malom Filipu zaljubljenom u Franku, koji će naći odbačenu staru gitaru bez žica i koja će mu promijeniti život kada slučajno upozna njenog vlasnika te krene u rock školu. Možda možete naslutiti epilog, ali ćemo ostaviti da ga sami doživite.
Osim što je vrlo maštovito ispričana, uz efektnu naraciju i puno dijaloga (dakle, štivo je koje će čitati i klinci, a neće biti dosadno velikima), knjiga ima sjajan dodatak – vrlo kratku povijest blusa iz kojeg je rođen rock and roll, te efektne pričice o glavnom instrumentariju žanra, električnoj gitari, bas gitari, usnoj harmonici i bubnjevima. Jedna rijetka domaća knjiga donosi emotivnu stranu muzike i ima ogromnu edukativnu ulogu.
Zaključak: Miro Dimić je ponudio kapitalno djelo za sve klince koji bi mogli poželjeti zasvirati i zapjevati rock i blues. Presudno je to u dominantnom sazvučju koji odjekuje ovim prostorima. Sada je do nas i do onih koji službeno drže u svojim rukama njihovu budućnost. Početak djeluje obećavajuće, jer se u njega uključio gigantski diskograf. Viva Poprock škola.
P.S. Priča ima dodatak – Dimić i klinci će otvoriti ovogodišnji već znameniti Thrill Blues Festival (1. – 3. 7. 2022.) i potom otvoriti ideju o razmjeni sa Mostar Rock Schoolom, sličnim projektom u Bosni i Hercegovini koji traje i uprkos svemu ne posustaje. Upornost jednih i drugih neće promijeniti svijet, ali ga čini ljepšim.
