U početnim fazama razvijanja pop muzike, produkcijskih ”zakona“ i pravila nije bilo mnogo, ali u razvijenoj fazi najvažnija je ona strana produkcije koja razumijeva umjetnika i daje mu prostor i podršku.
Autor: Aldin Šehić
Govoreći o muzičkoj produkciji govorimo o sponi između umjetnika, pop autora i publike. Tu ćemo naći jedan prilično opasan sistem koji se veže za producentsku djelatnost.
Pop muzika je obilovala inovacijama. Muzički sadržaj, instrumentalni dometi, lirski i narativni elementi u tekstovima, tehnološka istraživanja u procesima snimanja i miksanja su samo neki elementi koji su pioniri pop muzike u određenim vremenskim periodima postavljali kao tadašnje inovacije a koje su generacije iza njih etablirali kao današnje standarde.
Inovacije kao ispis stihova svih pjesama na omotu albuma The Beatlesa ”Sgt. Pepper’s” (1967.), koji je prvi put u pop muzici dao važnost pjevanoj riječi. Zatim digitalni zvukovi sa ritam mašina koji su od kraja sedamdesetih naglo raširili hip hop iz Queensa i Brooklyna po SAD-u i šire, te užasne i neuljepšavane distorzije prvog vala punka pokrenule su nove tekovine u produkciji.
Ali, ovakvi potezi nisu uvijek bili općeprihvaćeni od strane izdavačkih kuća i producenata. Producenstke kuće su igrale na sigurno i stalno su pravile istu matricu po kojoj su novi bendovi morali da rade. Iako se iz današnje perspektive ovih nekoliko nabrojanih inovacija čine kao standardi, njih su uvodili inovatori u muzičkom svijetu, neki sa manje neki sa više uspjeha i često u sprezi sa ustaljenim klišeima produkcijskih zahtjeva svog vremena. Tu možemo naći onu stranu produkcije koja razumijeva umjetnika i daje mu prostor i podršku.
U početnim fazama razvijanja pop muzike, produkcijskih ”zakona“ i pravila nije bilo mnogo. Slušajući koncepte Beatlesa, Beach Boysa, Pink Floyda, uvijek možemo čuti i vidjeti različite dimenzije popularnosti, pristupa muzici i zvuku, raznolikost uzora i sl.
Beatlesi su sebi s vremena na vrijeme mogli priuštiti koketiranje sa insipiracijom sa drugih krajeva planete, na dva albuma (Revolver 1966., Sgt. Pepper’s 1967.,) možemo naći Harrisonove uratke insirisane norveškim i indijskim motivima, kao kod Antonina Dvoržaka ili Claudea Debussya.
Šarolikost muzičkog izraza je karakterističan za sve umjetnike, Brahmsa pamtimo po mađarskim igrama, ali izvođenje njegovim simfonija je uvijek posjećen događaj u svim većim evropskim centrima. Ovdje nije samo riječ o korištenju folklorne muzike nego cijelog spektra muzičkih uticaja koje umjetnik svakodnevno osjeća. Kako idemo prema sadašnjosti, šabloni za pravljenje pjesama, harmonijske progresije, koncepti, sve je to jako slično, bez obrzira na muzički žanr ili podneblje iz kojih dolaze autori. To je rezultat uspostavljanja produkcijskih pravila.
Njih u ranijim fazama nije bilo mnogo, producenti su bili dosta ignorni za bilo kakav sentiment ili rute za prodaju albuma – „Who knows what it is. Record it. Stick it out!“ (vidi video), dok su kasnija produkcijska pravila birala i pravila estetiku koja je bila najviše prihvaćena od strane publike. U današnjem producentskom svijetu bi bilo neprihvatljivo da se Beyonce pojavi sa numerom urađenom od od indijanskim motiva ili tekstom o političkim dešavanjima u njenoj zemlji na albumu. To je sa producentske strane neprihvatljivo.
Međutim, kada god bi muzička industrija počela betonirati autorov izraz po pravilu bi se pojavljivala reakcija. Reakciju u muzičkom smislu, izrazu, pristupu i koncepciji. Osamdesetih godina Rick Rubin je od male hip hop scene u New Yorku napravio novi smjer u muzici. Njegov producentski uradak i cijela karijera temelji se na najistinitijem zvuku koje može dati živi nastup. „I seen those groups live. And there was energy, very specific feeling. And records that come out didnt have that feeling“ (vidi video). U svojoj producentskoj karijeri snimao je Eminema, Red Hot Chilli Peppers, Adele, System of a Down, Metallica, Linkin Park i mnoge druge. Za svoj doprinos muzičkom svijetu (i industriji) od MTVa je proglašen kao ”najvažniji producent zadnjih 20 godina“.
Rubin nije koristio reverbe, prateće vokale ni razne tehnike uljepšavanja koji producenti koriste da muzički uradak bude ”radio friendly“ po ustaljenim pravilima, nego je uvijek postavljao eksremno kompresovane trake koje su znale i biti distorzirane preko 0 decibela. Stereo tehnike miksanja gotovo i da nema. Više od pola albuma smiksano je u mono verziji. Njegova konzistentnost u ovakvoj ideji muzike najbojlje se može vidjeti u svađi koju je imao sa čelnicima Warner Brosa, izdavača albuma ”Californication” (1999.) grupe Red Hot Chilli Peppers, koji su tražili da smanji razinu zvuka jer je album bio preglasan za puštanje na radiju. Nakon sedmodnevne polemike, Rick nije ispunio zahtjev. Album je ipak takav izdan ali bez velikih marketinških sredstava jer je smatran promašajem. A onda – ”Californication” je prodat u preko deset miliona primjeraka u prvoj godini, dobio desetak MTV i drugih muzičkih nagrada.
Ovakav pristup bendovima i muzičarima je odličan primjer producentskog posla i djelovanja. Muzika ima prirodu da se mijenja, muzičari i umjetnici ne mogu funkcionisati u zatvorenim klišejima. Muzički producent treba da ima viziju u kojoj mu pravila ne postavljaju industrija i prodaja albuma. Rick Rubin, producent koji je razumio umjetnika, najbolji je primjer ulaska produkcije u suštinu muzike, umjetnika ili grupe kreatora muzike.
Da zaključimo. Pričamo o svijetu muzike, koji je imaginativan i izražen kroz protok vremena i neophodnost da se produkcijskim tehnikama on približi publici. Pričamo o pop muzici kojoj je primaran cilj da se približi publici, pa je tako producentskom djelovanju najizloženiji. Kakav je odnos producenta (medijanta) takav proizvod ćemo i čuti. Ako producent u autoru vidi izraženu individualnost, originalnost i autentičnost koju ljudi mogu razumjeti, on će je takvu dati. Ako je pokuša uštogljiti, generalizirati i staviti u kliše, može dobiti samo rigidnu kopiju prijašnjih muzika.
Ako ste u godinama kao ja (35) primjetit ćete da ste se otarasili viška CDova. Primjetit ćete i da u nekim novim muzikama čujete stariju. To nije proces starenja koji vas podsjeća na mlađe godine, nego samo otpor prema ustaljenom, već poslušanom samo ponovo produciranom.
U muzici treba da tražimo novo, friško, pametno i autentično. Jedino esencijom toga možemo zadovoljiti čulo sluha i ponovo definisati muziku kao najbolje dobro od svih.
Prethodni tekst: Izazovi muzičke produkcije: Kako su pjesme postale sve kraće i tužnije
Izvori:
Tautberg, Michael na medium.com https://medium.com/@michaeltauberg/music-and-our-attention-spans-are-getting-shorter-8be37b5c2d67 (pristup 29. 12. 2019.)
Zappa, Frank, intervju, godina nepoznata. https://www.youtube.com/watch?v=KZazEM8cgt0
Rubin, Rick, intervju, 2014. intervju za Rolling Stone https://www.youtube.com/watch?v=IBHADseIs-w&t=83s
