U sklopu koncertne sezone “Grlom u jagode” u organizaciji Jazz Festa Sarajevo, u Sarajevskom ratnom teatru je u četvrtak 5. 12. održan koncert Damira Avdića Grahe, koji je jedan ‘’običan’’ nastup spletom okolnosti pretvorio u neponovljivu senzaciju.
Ni ledena zima, ni radni dan nisu spriječili mnogobrojne Sarajlije da SARTR ispune do posljednjeg mjesta. Došao sam otprilike sat i pol prije početka preformansa i dok sam pio kafu razmišljao o tome koji je najbolji način predstaviti nesvakidašnjeg umjetnika.
Kad se pojavio na sceni, Graha je, nakon kratke najave, okrenut leđima publici, koncert počeo s drugom pjesmom novog albuma “Radikalno šik”. U tih prvih nekoliko minuta dalo se prepoznati da to neće biti jedan običan i “službeni” događaj, nego perfomans pun naboja i energije što me pozitivno iznenadilo s obzirom da čovjek gazi petu deceniju života. Neka mi Damir ne zamjeri, ali većina njegovih kolega u tim godinama postaju letargični i lijeni (napomena redakcije: autor teksta je više nego dvostruko mlađi od Avdića).
No, Graha, kao pravi punker, sa 100w Marshall pojačalom i Gibson gitarom grabi akorde i note kao ajkula svoj plijen. Glasan, jak i čvrst, zvučnim talasima osvaja cijelu prostoriju i publika sa 110% pažnje sluša i prati svaki njegov korak u neprekidnom dinamičnom kretnju na bini.
U toku jedne izvedbe (fasciniran, izgubio sam pojam o vremenu, ali možda na pola koncerta), od silnog rokanja, događa se kvar na opremi, a Damir sasvim ležerno ostavlja gitaru i uzima mikrofon u ruke. Bilo je svima jasno da nema namjeru odustati i tada na moje potpuno iznenađenje svi tonovi i akordi postaju suvišni. Njegov glas od tog trenutka preuzima potpunu kontrolu i umjetnik nastavlja sa svojim preformansom, baš kao da je tako i planirao.
Slobodan i neustrašiv, kreće se još intenzivnije posvuda po cijelom teatru. Dolazi među posjetioce, vraća se na binu i tada shvatam da više nije samo ni pjesma ni način izvođenja ono što čini esenciju ovog umjetnika nego i njegov snažni karakter i lik.
U toku cijelog nastupa je nezamislivo uspješno vladao scenom, pritom ne dozvoljavajući da publika izgubi pažnju ili interes za njegov govorni perfomans, stihove i dijelove iz njegovih knjiga. Zaista je teško bilo ostati ravnodušan prema, žargonski rečeno, moćnosti koju posjeduje Damir Avdić.
Na izlasku iz teatra, sreo sam kolegu koji nikada ranije nije imao priliku da ga sluša i samo mi je kratko spomenuo da mu nije žao što je izdvojio vrijeme za ovaj događaj. Kratko rečeno, ovo je bila velika muzička noć u Sarajevu i trenutak nepodijeljenog divljenja za rad jednog neponovljivog autora i umjetnika.
Tekst i foto: Kenan Piljević
