I to smo doživjeli: rock muzika u akademskim krugovima – tumačenje lika i djela uvaženg Damira Avdića, za master studij na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.
Rijetko, vrlo rijetko se rock kultura uspijevala probiti u akademski svijet, ovdje kod nas. Među tim raritetnim primjerima je pisanje dr. Nikole Božilovića (”Rok kultura”, 2004.) i Aleksandra Rakovića, koji je 2011. doktorirao s temom/knjigom ”Rokenrol u Jugoslaviji 1956-1968: Izazov socijalističkom društvu”.
Zenički akademski muzičar Aldin Šehić, član pop-rock grupe Balkaneros i lider alter rock grupe Trojica, kao objašnjenje teme za master studij na Muzičkoj akademiji u Sarajevu odabrao je tumačenje lika i djela Damira Avdića alias Bosanskog Psiha, jednog od najupečatljivijih underground rock muzičara u cijelom regionu, dovodeći ga u širi svjetski kontekst
Ogled objavljujemo u cjelosti.
UVOD
Pop muzika je široko dostupna auditoriju zbog oskudnog nivoa zanimanja medija za dublju suštinu audiovizuelnog sadržaja koja opet proporcionalno proizilazi iz razumijevanja publike za isto. Pop muzika je uvijek bila ogledalo općeg stanja društva. Nudi jednostavan sadržaj, sa konkretnim i hedonističkim porukama, sa uglavnom jednostavnim i repeticirajućim mislima. Nuđenjem takvog umiluje se konzumentima dajući im ogledalo njih samih, bez dijaloških motivacija, kritičkih ostvrta ili umu zaposlenom svakodnevnicom neželjenih nemira.
Upravo je taj prostor zbog velikog auditorija i pristupačnosti većem broju ljudi zanimljiv i umjetnicima drugačijih namjera i izraza. U nepreglednom moru pop repriza nas, slučajne ili namjerne konzumente pop muzike, uvijek zaintrigira i (subjektivno) obraduje bilo kakav čvrst, netipičan i nešabloniziran glas. Nema ih mnogo, pa u svakom slučaju zaslužuju pažnju kako u svakodnevnom tako i studioznijem slušanju pop muzike.
DAMIR O SEBI I O NAMA
Damir Avdić je rođen u Tuzli 1964. i muzički pripada pokretu mladih bendova za žestokim zvukom insipirisanim tada svjetski aktuelnom (osamdesete) hard core scenom. Ta muzika sama po sebi je bijes mladih nad otuđenjem modernog čovjeka u svijetu ustaljenih obaveza i svakodnevnih algoritama koji se nameću ljudima, bijes nad algoritmom usvajanja znanja u školama i rana identifikacija sa izvjesnom budućnosti. Moderan čovjek je sam, ne pripada užoj intelektualnoj skupini, plebejac i nejak da se bori protiv nepravde sistema nad običnim ljudima. Stoga se zatvara u sebe, budi svoje frustracije i negativne emocije i kazuje ih glasno, suprotno standardiziranoj estetici jezika i muzičke produkcije pop kulture.
Možemo reći da je hard core osamdesetih bijesna reakcija na sistem života na Zapadu. Historija muzika obiluje takvim reakcionim pokretima – npr. Bethoveenov kasni period i romantičarski izraz je izlaženje iz ustaljenih normi klasicizma, odnosno ustaljene norme nisu bile dovoljne za njegov izraz, Debussyevo slikanje je novi izraz slikanja zvukom, nasuprot ustaljenoj romantičarskoj težnji da forma uvijek bude ishodište, Sattievo rušenje mjere je izraz slobode u vremenskom smislu, Schoenbergove serije su oslobađanje od bilo kakvog tonalnog težišta i želja da svaki ton bude podjednako važan. Prateći tako slijed filozofskog razvoja muzike možemo pretpostaviti da su hard core, kao i dosta podstilova popularne muzike upravo reakcije na ustaljene norme.
Punk na Rock’n’Roll, meni najbolji primjer, su dijametralno suprotne materije. R’n’R je isprva reakcija na elitističke plesove u zadatim koracima i zadatim partnerima u visokim slojevima društva koje je svjetina gledala kao daleki svijet blještavila dok su sami plesali kako ih je nosio unutrašnji nagon pokreta potaknut apsentom. R’n’R je dao i prostor afroamerikancima da budu dio kulture, pa Lennonu, Bowieu, Dylanu i plejadi kasnih autora da se izraze kroz pop kulturu. I tu su se negdje postavila pravila izdavača, autora, publike koja želi da čuje šta očekuje.
Umjetnici, koji već postaju nadničari i borci za uspostavljeni sistem koji je zapravo bio reakcija, postaju akcija, stabilan i predvidljiv kreativan proces. Cantus firmus su djela prvih (starih) autora, na njih se prave novi hitovi, prepjevavaju stari, kombinuju stari i novi i tako uspostavlja vlast predvidljivosti. Najbolji prikaz ovog stanja muzičkog pokreta dao je Frank Zappa.
Prvi punk su svirali oni koji nisu znali ni akorde, koristili su piskave distorzije, bubnjari nisu držali tempo, basisti su svirali samo nekoliko tonova u pjesmi bez ikakvih repetitivnih modela, vokali nisu ni pokušavali bitni intonativno stabilni. Ali takva muzika je našla put do buntovnika, pobunjenika protiv ustaljenih normi odnosno modernog otuđenog čovjeka i dala izraz jednog vremena.
Ali i Punk sličnim procesom kao i R’n’R postaje predvidljiv, ustaljuje formu i opet postaje meta novoj reakciji.
Još jedan primjer na tragu hard corea je Rage Against The Machine koji je kraj osamdesetih i početak devedestih kao vrijeme dominacije zapadne pop kulture i pobjede nad istočnom obilježio ne samo tekstualnom nego i muzičkom reakcijom mladih ljudi na licemjerstvo pobjednika dva društvena bloka. Licemjerstvo pravednika i pobjednika je historijska činjenica.
Cezar je slavio pobjedu nad galskim barbarstvom ubijajući oko tri miliona i porobljavajući desetak miliona gala. Stambolske kalife su slavile pobjede Islama na leđima janjičara, porobljenih kršćana. Kršćanska Evropa je postavljala temelje nauci i filozofiji preko orijentalnih prevoda grčkih klasika nekako u isto vrijeme kad su Orijent i njenu kulturu palili i rušili u mnogobrojnim krstaškim ratovima. Zapad je slavio pobjedu nad zatvorenim društvom u zemljama istočnog bloka sa rentanim stanovina, autima na kredit, preskupim računima za antibiotike i kapitalističkom pohlepom u zemljama trećeg svijeta.
Pop muzika je slavila sa ‘Wind of change’, Metallica velikim koncertom u Moskvi, a RATM snimanjem spota na Wall Streetu u režiji Michaela Moora.
POEZIJA
Damir Avdić je u svijetu popularne muzike poseban u svakom smislu. U suprotnosti sa navedenim tekovinama sredinom prošlog stoljeća Damir se izražava sam sa gitarom. Dobro potkovan hard core sviranjem gitare svira muzičke paterne na koje govori ili pjeva tekst. Bilo da su pjevani ili govoreni tekstovi oni nisu literarno metrički određeni. Nemaju jasnih poetičkih pravila oblikovanja, naginje postmoderni, miješajući pripovjedačko i filozofsko posmatranje anomalija i licemjerja u društvu.
Kada mu odgovara sadržaju ide u smjeru popularnog narativa jasno pjevajući metrički poredane stihove ali slobodnijim jezikom. Taj slobodniji jezik nije isforsirano težak i neumjesan, nego jasno otkriva željenu ideju koju autor želi reći. Jezik je slobodna materija, barem bi trebala biti, koja se progresivno mijenja uvodeći nove, preciznije riječi. Pravila jezičkog moraju da postoje, ali pravila nekorištenja određenih riječi koje aludiraju na bezobrazluk ili polni organ u javnom govoru su postala norma.
Rimsko društvo nije bolovalo od neslobode u govoru, ali istočnjačke religije pod krinkom njihovog morala je stigmatiziralo običan prostački govor iako je duboko raširen u svakom društvu i zajednici. Poslušajte oko sebe, možete ga čuti, čak i iz svojih usta, iz usta djece u školama, ali ga ne vidite u novinama ili televiziji.
Međutim ono što zabrinjava je licemjerje koje ćete takođe naći na istim mjestima. Zadnja strana jedne dnevne novine u nas je ukrašenja ljepoticom u izazovnoj pozi, video uratci popularne muzike su ne ukrašeni seksističkim tretmanom žene nego se temelje na tome. Otkud to licemjerstvo? Ako prosto i seksističko postoji kao vizuelno zašto se zgražavamo kad je verbalno?
Ipak ne smijemo do kraja nabalizovati njegov pjesnički stil. Kao i svaki moderan autor i on se prihvata lirskog. Lirski pjesnički jezik se tačno može osjetiti na intimnijim albumima, ali zbog prostora ovdje nećemo zalaziti u detalje. Treba znati da je ideja najvažnija i da ne bira sredstva.
MUZIKA
Tako oblikovana muzika snima se studiju, zabilježava istinski zvuk sa gitarskog pojačala i mikrofona bez digitalnih intervencija koji utiču na sadržaj, nego samo na kvalitet, boju i prostor u kojem je zabilježen zvuk i postavlja na društvene mreže. Internet publikacija je novovremenski način predstavljanja muzike. Ove publikacije takođe nisu opterećene televizijskim normama ili producentskim estetskim pravilima.
Internetska sloboda u pravom smislu riječi nudi svakom umjetniku prostor, galeriju, koncertnu salu za sve vrste izraza i muzičkog ašikovanja sa svim stilovima i dostupnosti svakom čovjeku širom planete velikom brzinom. U tom svijetu broj publikacija je ogroman i jako je teško kontinuirano imati publiku.
Damir Avdić je izdao sedam muzičkih albuma, sve sa jedinstvenim oblikom i stilom, i prikuplja vremenom sve veći auditorij.
Pored muzičkog primjetan je i njegov književni rad. Ima sedam književnih izdanja. Moja malenkost nažalost nije pročitala naslove. Iz samo sebi objašnjivih razloga imam običaj da kada se prihvatim nekog pisca pročitam uglavnom sve što je ikad napisao te mi za Damirov opus treba vrijeme posvećeno tome.
Solo koncert je način na koji predstavlja svoje muzičke uratke. Kao solista nema šarolikost zvuka ni jasnu metričku podlogu ritamske i bas sekcije. Svira sam, naglašavajući metar, u maniru hard core zvuka i harmonijskih načina vezanja gitarskih akorada (akordi o kojima ovdje pričamo su tvz. ”power chords“ – akordi bez određene tonalne osobenosti) kao i običnih tonalnih akorada sa harmonijskim vezama stanardnim za nas pop identitet.
Ti koncerti se dešavaju na promocijama njegovih knjiga kao i koncertnim dvoranama.
VIZUELNO
Vizuelizacija popularnih pjesama uglavnom je izašla iz suštinskog prikaza naracije ili slika iz pjesme.
Madonino odijelo časne sestre je nekad tjeralo na diskusije, rasprave i filozofske poglede na slobode i rušenje autoriteta. Sadašnja Madona traži odgovor na samo jedno pitanje; kako se starka drži?
Spot za ”Human Reich” govori pjesmu. Dominantno je ispisivanje teksta preko cijelog ekrana, potencirajući na misli neutračnog posmatrača svijeta u kojem živimo. Slušajući je prvi put pomislio sam na Marvelovog Watchera, svevremenskog jadnika koji je natovaren gomilom svevremenskog sranja kroz koje je prolazio homo sapiens. Ali ”Human Reich” ne govori samo o prošlosti, nego o sadašnjosti i budućnosti. Lirika ispisana namjerno crvenom bojom prepoznaje temelje današnjeg društva, sakrivene viškom nebitnih informacija i postavlja kulisu ovog svijeta u crno bijele nijanse. Jak izraz, nema šta, nema ga ovakvog u nas.
Inače nepoznavanje diferencije između namjernog umjetničkog djela i slučajnog lupetanja je čest problem. Postoji u videu gramatička greška (?) koja dodatno postavlja pitanje navedene diferencije. Ova greška kao namjerna mogla bi se shvatiti kao premisa o općoj slobodi govora, uz onu o zabranjenim riječima o kojima smo pričali ranije, ali meni se čini da se autoru videa jednostavno potkrala greška.
KRAJ
Bosnanski Psiho je dramatičan naziv za Damira. Ako je on psiho šta smo onda mi? Ne pričamo ovdje o teorijama zavjere, Mozartovoj masonskoj članskoj karti, vanzemaljcima koji majstorišu gradeći Keopsu grobnicu itd. Pričamo o nama, našem svijetu i svojoj individui u njemu.
Individualni pristup sebi je najiskreniji i najteži način rada. Ideja i misao prije svega moraju biti jaki da bi nosili breme izlaženja iz norme. Damir Avdić živi u Sloveniji, terenu koje se čini slobodnije nego naše. Može nam dati dah slobode za koju je neophodno samopouzdanje i otvorenost. Tako se pojavio i još se pojavljuje.
Autor: Aldin Šehić
