Poslije 21 godine, zagrebački rock veterani Kojoti stižu tek drugi put u Sarajevo, kao jedan od izvođača Beer Festa, čiji je nastup predviđen u petak 14. 6.
Kojoti imaju novi, povratnički album, njihov reunion je dočekan kao jedan od najboljih u zadnje vrijeme, koncerte im ocjenjuju kao eksploziju energije, pa smo pred njihov doplazak u Sarajevo par pitanja postavili osnivačju benda i gitaristi Davoru Viduki.
Za početak – jako ste rijetko svirali u BiH. Ako to donekle možemo razumjeti za drugu polovinu 90-ih, kada su ratne rane ovdje bile friške, a onda i vi nestali, zašto vas ovdje još nema puno više, a Kojoti su obnovljeni još prije tri godine i svugdje je u regiji vaš povratak dočekan s odobravanjem? Je li u pitanju velika tržišna razlika, u kojoj su cijene ulaznica u BiH višestruko niže nego u Hrvatskoj, a troškovi bendova sigurno jednaki ili vas jednostavno rijetki ozbiljni organizatori rock koncerata još nisu zvali?
Istina, mi smo na početku svirali u najgorem periodu na ovim prostorima a to su naravno devedesete godine, točnije od ’92. do 2000. I tada smo realno mogli svirati samo u Hrvatskoj i Sloveniji što smo i radili 8 godina non-stop. Usprkos tome, čim se ukazala prilika, 1998. došli smo u Sarajevo i to je za nas bilo nezaboravno iskustvo.To je bio onaj legendarni koncert u holu željezničke stanice, svirali su još i KUD Idijoti, Goblini, Atheist Rap i tadašnji mladi bendovi iz BiH, što je jako važno. Dodatan plus je što je koncert bio humanitaran baš za obnovu tog istog željezničkog kolodvora. To je jedan od koncerata koji ti se urežu u pamćenje jer, iako su uvjeti bili gerilski, na svakom koraku smo osjetili toplinu, ljubav i dobrodošlicu. Od kada smo se vratili na scenu prije 2 i pol godine, prve godine je bio toliki hajp u Hrvatskoj da nigdje drugdje nismo ni stigli odsvirati, no onda smo odlučili malo stati na loptu raditi na novom albumu koji je izašao 1. 3. ove godine i polako konačno početi svirati i u drugim državama ex Yu. Svirali smo već u Mostaru u Pavarotti centru i to je bilo fantastično iskustvo. Sada nas očekuje Beer Fest u Sarajevu, sviramo u petak 14. 6. i ovo ljeto smo još i u Bihaću. To je za ovo ljeto sasvim ok i jako se veselimo tim koncertima.
Reunioni i općenito rock nostalgija mogli bi se nazvati trendom. Imate li vi takav dojam, odnosno kakva su vam iskustva sa dosadašnjih koncerata, je li to većinom sredovječna publika ili ju čine i neki novi klinci koji otkrivaju naše rock korijene?
Moguće da ste u pravu i mi smo stvarno jako dugo odoljevali reunionu benda jer svake godine je bilo sve više i više poziva. I onda, kada je uletio poziv u pravo vrijeme od pravog čovjeka na pravom mjestu, vratili smo se 29. 1. 2017. na rasprodanom koncertu Boćarskog doma u Zagrebu, što je oko 2,3 hiljade ljudi, ne znam ni ja točan broj. I tada nam je plan bio samo da vrhunski, bolje nego ikada odsviramo taj koncert pa ćemo poslje vidjeti šta i kako. I dogodio se doslovno najbolji koncert ikada, to sigurno nećemo nikada zaboraviti i sa njim hrpa poziva za ostatak Hrvatske. I tada su nas konačno i mogli vidjeti mlađi fanovi. Mislim da su otišli zadovoljni. Sada sa objavom novih singlova pa i cijelog albuma ‘Sve je pod kontrolom?’ primjećujem da ima mlađe ekipe koja čak bolje reagiraju na nove pjesme, što je naravno super. Jer kad smo nakon tog prvog koncerta odučili da nastavljamo, nikada nismo išli na tu kartu nostalgije. Masu starijih pjesama sviramo puno bolje, pametnije, sa više groova nego prije, ali sa istom dozom energije, a i vrlo brzo smo počeli stavljati sve više novih pjesama na set listu. I to danas zvuči puno bolje nego 90-ih, uostalom čut ćete u petak na Beer festu.
Realnost je da u svijetu, pogotovo u Americi, hip hop vlada scenom u komercijalnom smislu, a i kod nas neki novi reperi brže postaju senzacija od novih rock bendova, kao što je to slučaj, recimo, sa Vojkom Vrućinom. Je li angažman nekih znamenitih gostiju iz tog žanra, Luke iz TBF-a i Kandžije, na vašem nedavno objavljenom povratničkom albumu “Sve je pod kontrolom?” rezultat želje da se približite mladoj generaciji (što ne smatram lošim, dapače i u svijetu to čine) ili si ti jednostavno jedan od onih čije vrijeme nije zapelo u muzičkoj prošlosti?
Obje suradnje su ispale potpuno spontano. I Kanđiju i Luku znam privatno već dosta dugo i jednostavno te dvije pjesme su zahtjevale drugi glas. Na ‘Sve je pod kontrolom’ nam je baš trebao rep dio i to je Kandžija vrhunski odradio. isto kao i Luka Barbić svoj narativni dio u pjesmi ‘Da li znaš moje ime’. Jednostavno oba su vrhunski profesionalci u tome što rade ali i odlični ljudi. Ima još par gostiju na albumu i svi su iz Rijeke (Vava, Iva Močibob, Vedran Križan i Leo Rumora iz Belanovog benda Fiumensi) jer smo tamo snimali album, ali svaki gost je u funkciji pjesme. To je bilo jedino bitno. Svi su se odazvali, snimili svoje dijelove vrhunski, uostalom to su sve naši stari prijatelji i hvala im što su sa svojim talentom uljepšali naš album.
Iako su Kojoti djelovali u najturbulentnijim vremenima ovih prostora, od 1992. do 2000. godine, pa je to razdoblje svakako drugačije, možeš li ipak – naravno, samo kad je rock muzika i rock publika u pitanju – napraviti usporedbu ovog vremena i tih godina. Drugim riječima, misliš li da Kojoti danas mogu biti još značajnije nego prije dva desetljeća?
Da smo nastavili svirati – sigurno. Ovako je ispalo da je prava razmjena bendova ali i pojava interneta –što je jako važno pogotovo danas, krenula kada smo se mi već razišli tako da nismo stigli dobaciti prema istoku, nažalost.
Općenito me kao novinara interesira koliko svaki od muzičara ima želje ili vremena da prati šta se oko njega događa na sceni. Dakle, koliko poznaješ nove rock bendove u Hrvatskoj i koje bi izdvojio?
Pratim koliko stignem, a i često na festivalima pogledam neki bend. Ima jako puno bendova koji su odlični, ali da sad ne nabrajam jer ću sigurno nekoga zaboraviti, spomenut ću samo Repetitor jer se vidi da su 100 % u svakom koncertu, daju sve od sebe gdje god sam ih gledao. A uprvo to i mi radimo od povratka. Ne pamtim niti jedan osrednji koncert. Volim takve bendove. Evo večeras idem gledati Black Lips i jako se veselim – to je taj pristup. Svaki koncert do zadnje kapi znoja.
Potpitanje je koliko poznaješ scenu u BiH? U tom kontekstu – jesu li, svaka od muzičkih scena u zemljama bivše Jugoslavije, previše zatvorene i propuštaju na ‘svoj teren’ samo najrazvikanija imena, izvođače koji su već dovoljno slavni da svugdje privuku publiku?
Kako tko i kako gdje. U Zagrebu prolazi sve. I manji ali kvalitetni bendovi, ali i velike turbo folk zvjezde. Za ove druge, kojima čak ne znam ni imena ali uredno pune Arenu koja je najveća dvorana i to je nešto što me ne veseli, jer kada smo mi bili u nekakvim tinejdžerskim godinama toga uopće nije postojalo u Zagrebu. Sada su tinejdžeri većina te publike. Ne želim ulaziti u neke sociološke razloge zašto je to tako, radije se koncentriram na ovaj dio koji me i dalje veseli.
Vratimo se još malo u prošlost. Nakon što su Kojoti prestali s djelovanjem, pridružio si se na šest-sedam godina grupi Kawasaki 3P, koja je s punk-ska stilom bila nešto drugačije. Stjecaj okolnosti ili neki tvoj istraživački poriv?
Točnije, 18 godina sam u Kawasaki 3P-u. Od koncerata u birtiji pred prijateljima do Doma sportova, 4 albuma, hrpu nagrada i tisuće kilmetara zajedno. Jednostavno sam u tom momentu htio svirati nešto alternativnije i to sam i ostvario sa Kawasaki 3P-om. Jako lijep i bitan period u mom životu. Lijepo putovanje.
Muzičar s 49 godina u zlatnom je dobu, prošao je sve dječje bolesti i iskušenja, skupio dovoljno iskustva i dovoljno je mlad za nove avanture. Dakle, šta u budućnosti možemo očekivati od tebe i Kojota.
Tko zna, stvari se mijenjaju na dnevnoj bazi, više ništa ne možeš dugoročno planirati. Znam sigurno da ću nastaviti svirati u Kojotima, jer prijateljstvo i kemija muziciranja između Alena, Bobe, Vanje i mene vremenom samo raste, a i novi album je kritika jednoglasno proglasila daleko najkvalitetnijim u našem opusu, čak i kao najbolji reunion do sada, što nas je sve pomalo i iznenadilo pa ćemo se potruditi da ga pošteno i promoviramo. Za ostalao o tom-potom, znam samo da moram svirati, jer čim neko vrijeme ne sviram postajem depresivan i to radim od svoje 16. godine do danas, bez stanke ili nekog kompromisa. Pa je logično da ću to raditi do kraja.
