Urbano sazrijevanje neke sredine ima kulminaciju tek kada i programi za koje se čini da su interesantni tek malobrojnoj pasioniranoj publici – kao što je splitski Pričigin, festival pričanja priča – postanu događaj ravan estradnim senzacijama.
Jedinstveni Festival pričanja priča Pričigin priredio je svoje trinaesto izdanje i, kako se to obično kaže, bilo je bolje nego ikad. Tih nekoliko splitskih proljetnih večeri već je uklesano u kalendare kao obaveza i postale su jedan od najzanimljivijih hrvatskih kulturnih događanja uopće, na kojem je pametno pojaviti se barem dva sata ranije ukoliko se želi uhvatiti mjesto.
Na nekoliko lokacija u gradu izmjenjuju se pisci, pjesnici, novinari kulturnjaci i amateri svih vrsta i zanimanja, koji hrabro staju pred publiku i naprosto pričaju svoje priče. Puno je tu smijeha i vica, makar sve i ne mora biti duhovito: bitno da je zanimljivo. Pričigin na vidjelo izbacuje sjajni, topli i vedri Split. Mediteran.
Golemi betonski amfiteatar duboko u utrobi Doma mladih, nikad potpuno dovršenog zdanja iz faze ocvalog socijalizma, i te večeri bio je prekrcan. Na četiristotinjak improviziranih i hladnih mjesta uguralo se brat-bratu tisuću ljudi, a barem još stotinjak ostalo je s druge strane vrata. Ovaj put nastupali su splitski autori, makar je dio njih morao otkazati u zadnji čas, sa zadanom temom ‘priča iz paraobavještajnog podzemlja’. Ali gužva je bogme vladala i na drugom kraju grada, gdje je svoju priču o zvjezdanim legendama pričao astronom Korado Korlević. Noć prije hrvatske autorice posvetile su nesrećama i pegulama, da bi iza njih frontmen Hladnog piva Mile Kekin objašnjavao kako je tekao njegov put od lončarstva do glazbe; noć kasnije program ‘Bez predigre (Konkrevetne priče)’ bio je posvećen erotici, a kasnije su uslijedile ispovijesti PR-ovaca pod nazivom ‘Kako sam služio predsjednika/cu’. I sve je bilo krcato.
Pričigin je u điru. I to godinama.
‘Koji je recept? Nema ga: dva idiota odlučila su pokrenuti neobičan festival i trudila su se da ne propadne. Dva potpuna luđaka, doduše dosta kompatibilna – jedan kuler i jedan živčenjak. Naravno, tu je publika i njena vjerna usmena predaja, koja raste i množi se’, objašnjava nam književnik i novinar Renato Baretić, jedan od dvojice pokretača. Živčenjak, naravno.
Ideja se ipak začela u glavi Petra Filipića, sveučilišnog profesora i bivšeg dekana Ekonomskog fakulteta u Splitu – zaključili ste već, solidnog kulera – koji je prije četvrt stoljeća u Americi nabasao na storytelling festivale.
‘Oni su bili savršeni, toliko savršeni da su me nervirali. Ljudi koji pričaju tuđe priče, dobro glume, žive od toga. U našoj mediteranskoj tradiciji puno je više spontanosti i iskrenosti, improvizacije i dvosmjerne komunikacije. Mi znamo pričati, ovo je naše malo gumno’, smije se Filipić.
Baš neki dan izvukao je iz arhive fotografiju s drugog izdanja festivala, kada je u amfiteatru gotovo jednak broj ljudi sjedio za mikrofonom i u publici, pa su se zajedno iščuđavali nad tim, danas nestvarnim prizorom. U međuvremenu je na Pričiginu održano točno 186 priredbi i na njima je, uzmemo li u obzir ponavljanja, nastupilo preko četiri stotine ljudi. ‘Pričača’, kako ih oni zovu. Brojka koja se sasvim solidno drži u odnosu na ukupno članstvo strukovnih društava pisaca ili književnika.
‘Renato je inkubator za teme, a ja sam više kao Lucifer. Važno je odrediti naslove, da oni budu dovoljno atraktivni, a opet dovoljno široki da autori imaju slobodu pričanja’, objašnjava nam Filipić, dok Baretić daje primjer: jedne godine tema se zvala ‘Priče iz vlaške’ i u splitskim okvirima podrazumijevala je sve vezano uz ‘vlašku’, odnosno zaleđe. Ali fino se tu uklopio i Tahir Mujčić – čovjek, naime, živi u Vlaškoj ulici u Zagrebu.
Pravila Pričigina razmjerno su jednostavna: pripovjedači imaju sedam do deset minuta na istu, unaprijed zadanu temu. Bez papira i šalabahtera: kad se netko s njima pojavi, biva izviždan. Priče su često zabavne i smiješne, iako takve ne moraju nužno biti.
I koliko god tražili, Filipić i Baretić nigdje na svijetu nisu pronašli nikakvu sličnu manifestaciju. Dobro to znaju, jer da su uspjeli, mogli su se prijaviti za kakve europske fondove. A nisu.
Kažu da igraju loto, pa će zgoditak uložiti u veliku i toplu dvoranu.
Baretić se prije dvije godine povukao s pozicije umjetničkog direktora i taj posao danas sjajno odrađuje Nebojša Lujanović, makar on sam uvijek stoji na raspolaganju. Deset dana prije festivala pred suprugom se zakune da neće nikad više, a onda odmah po završetku jednog izdanja krene u planiranje idućeg. Razvozi goste, brine se za logistiku, a ni profesor Filipić bogme ne zaostaje. Ljudi su ga vidjeli kako u praznom amfiteatru strpljivo skuplja bačene plastične čaše. I jedan i drugi potpuni su volonteri.
‘Ali prošla su vremena kada je ljude trebalo nagovarati na nastup. Sada čak u svoje životopise upisuju nastup na Pričiginu kao vrlo bitnu referencu’, smije se Filipić. I nema, kaže, više toliko straha, čak ni kod početnika u govorenju pred golemim auditorijem. Dapače, oni koji su se najviše bojali nakon završnog pljeska često ozareno daju do znanja da će vrlo rado nastupiti i dogodine. Baš ovdje, uostalom, u zvijezde je lansirana, recimo, Tanja Mravak.
I tako Pričigin piči iz godine u godinu, sve maštovitiji i originalniji – bilo je tu i tematskih večeri na kojima su nastupali skiperi, pa recepcionari, pa piciginaši, pa pivari, pa vinopije… Jedan put prilika je dana i poduzetnicima, no oni se nisu pokazali odviše maštovitima: sve priče svodile su se na to da su kao ljudi previše pošteni i da nisu takvi, vjerojatno bi bili još bogatiji.
A redovito najveseliji bude upravo posljednji dan pod nazivom ‘Pričigin narodu – Priče o sreći’. Ondje pripovijedaju ljudi iz publike, tko god poželi. Svakog blaga se može čuti.
Može li ovakav festival uspjeti jedino u Splitu? Ni Filipić, a pogotovo Baretić, kao naturalizirani Splićanin – prvih trideset godina života, naime, proveo je u Zagrebu – ne vuku na tu stranu. Da, zbilja postoji poseban dalmatinski i mediteranski ugođaj, reakcije publike su specifične, a čini se da svima odgovara i uloga Splita kao autsajdera, gotovo kao provincije. Ali s druge strane, oni kažu da ne treba puno filozofirati.
‘Kad je dosadilo non-stop se dogovarati, nazivati i usklađivati termine, ekipa splitskih novinara i prijatelja dogovorila se sastajati svakog utorka, čisto zato što je taj dan svima odgovarao. I najednom se raširila priča o ‘utorkašima’, pa su me počeli nazivati iz drugih gradova i govoriti kako nam zavide na tom običaju. I uvijek sam im odgovarao: pa valjda dani poput utorka, četvrtka ili nedjelje postoje i kod vas? E, pa tako je nekako i s Pričiginom: nama ne pada na pamet premještati se iz Splita. A vi…
Pa valjda znate pričati, organizirajte se’, poručuje Baretić.
Izvor: Tportal
