Petnaest godina od kako nije više s nama Bodo Kovačević

U Sarajevu je 22. 3. 2004. u svojoj 58. godini preminuo gitarista i kompozitor Indexa, Slobodan Bodo Kovačević. Instrumentalista koji je gitaru svirao – bodovski! I ostavio nam niz klasika s kojima je postao vječan.

Još jednom je jedna medijska vijest učinila da dah stane, srce umukne. S dolaskom proljeća, otišao je Slobodan k svomu Pjevaču.

Čovjek koji je imao sreću otkriti muziku (ili je muzika otkrila njega?), pa, u ime drugačijih iskušenja, nikada ne započeti izvjesniju budućnost arhitekta, čovjek koji je imao sreću (ili nesreću?) što je donosi pregolema senzibilnost, čovjek koji je svoju bol izražavao jecajem, a radost bodovskim treperenjem gitare, gitarista koji će zauvijek izazivati divljenje, velikan koji nije tražio priznanja, nego ih je stvarao.

Poslije Davorinove smrti, 2001. godine, ugasila se i druga polovica jedne osobenosti Indexa: ona smirena nasuprot neobuzdanoj, ona sjetna nasuprot razdraganoj, vizionarska nasuprot onoj što je slavila svaki trenutak sadašnjice. I obje jednako emotivne.

Bodo je karijeru počeo s grupom Lutalice, koju je osnovao 1962. i Indexima se priključio, zajedno s Fadilom Redžićem, 1965. godine, te u grupi ostao do njenog kraja 2001. Komponirao je neke od najvećih pjesama domaće rock muzike – “Pružam ruke“, “Plima“, “Negdje na kraju u zatišju“, “Povratak Jacka Trbosjeka“, “Balada“, “Svijet u kome živim“, koje su se do 1972. pojavljivale kao radijski snimci ili singlovi.

Kada se, od sredine 1970-ih, činilo da su velike ambicije sarajevskih rokera istrošene, da ništa više ozbiljno neće raditi, pojava progresivnog i snažnog autorskog djela, albuma “Modra rijeka“, odjeknula je poput bombe. Na stihove slavnog bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, iz njegovih poetskih zbirki “Kameni spavač” i “Modra rijeka”, što je samo po sebi bilo izuzetno hrabro i vrlo lako je moglo skliznuti u katastrofalni blam, muziku su napisali Slobodan Kovačević i Fadil Redžić.

Zapravo, “Modra rijeka” je projekt Slobodana Kovačevića, čiju ideju je godinama nosio u sebi kao naročit izazov. On, izrazito obrazovan čovjek, koji je odlično poznavao grčku mitologiju, učinio je sasvim logičan korak u vlastitom muzičkom istraživanju i želji da uradi ozbiljno konceptualno djelo.

Nimalo jednostavno nije uklopiti metriku pjesničkih stihova iz drukčijeg vremena, ambijenta i izričaja, kakav je Makov, u moderne rock aranžmane. Ali, pokazalo se, ne i za Bodu i Indexe – oni su sa ovom svojom poetsko-muzičkom avanturom sami sebi stavili krunu na glavu.

Na krilima tog velikog albuma iz 1978. godine, 1980. se pojavila vijest da Slobodan Bodo Kovačević priprema prvu BH rock operu uz objavu radnog naslova – Valter. Nažalost, ideja nije otišla dalje od nekoliko Bodinih pomalo misterioznih razgovora s mogućim autorima libreta. Čija imena nikada nije otkrio.

Baveći se u narednom desetljeću više jazz muzikom i sviranjem u orkestru Televizije nego stvaranjem novih pjesama za Indexe, ni pretpostaviti se ne može u kojem smjeru bi otišla ta priča da rat u Bosni i Hercegovini, blokada njegovog rodnog Sarajeva nisu probudili neke nove emocije i 1999. nastaje novi album ”Kameni cvjetovi”. I, opet – gdje li bi to završilo, da grki usud nije uzeo stvar u svoje ruke?

No, nikada neće moći promijeniti ono što nam je Bodo, zajedno sa cijelim Indexima ostavio: veličanstvene trenutke uz koje slavimo njegove melodije i jedinstveni zvuk gitare.

(Napomena: mostarski pjesnik Mišo Marić autor je lucidne tvrdnje da je Bodo gitaru svirao bodovski)