Dugi niz godina se ponavlja: razvikane svjetske muzičke i filmske nagrade su poligon za marketing u službi profita i svaki onaj koji istinski VOLI muziku i film – za njihove izbore više ne daje ni pet para.
Na nedavnoj dodjeli britanskih filmskih nagrada BAFTA najboljim glumcem proglašen je Rami Malek, tumač Mercuryja u filmu ”Bohemian Rhapsody”.
Koliko god fanovi Queena bili oduševljeni već zbog toga da je film snimljen, koliko god svi štovali djelo i lik njihovog kontroverznog pjevača i dijelove albumsko-koncertnog opusa benda, film je, nažalost – blijed i neuvjerljiv. Dosadan, a takva je i Malekova gluma.
Nije upečatljivije ni ostvarenje Lady Gaga u ”A Star Is Born” (posebno u poređenju sa istom ulogom Barbre Straisand u istom remakeu prije 43 godine), pa je za nju previše i BAFTA nominacija za najbolju glumicu. U Engleskoj to, ipak, nije postala, što ne znači da neće možda dobiti Oscara, za kojeg ovaj film ima osam nominacija – dvostruko više od spomenutog sjajnog prethodnika.
Interesi velikih produkcijskih kuća uvijek su bili bitni u dodjelama svih velikih, planetarno razvikanih muzičkih i filmskih priznanja. Poređenja radi – nagrada Sarajevo Film Festivala ili hrvatski diskografski Porin nimalo neće poboljšati učinak na blagajnama, ali Oscar ili Grammy donose milionske razlike u profitu. Zato se tu ništa ne prepušta slučaju – ili umjetničkom dojmu glasača.
Prije par dana dodijeljeni Grammy slika je istog pravila.
Čak i u rock kategorijama (koje su danas skoro u začelju na listi važnih, jer novac je najveći u hip hopu) puno prije glasanja temeljito se priprema teren za ona izdanja od kojih se očekuje najveći profit. Rezultat je onda očekivan – Greta Van Fleet bude nagrađen za najbolji album, a posthumno otkrivena neobjavljena pjesma ”When Bad Does Good” Chrisa Cornella dobije Grammy za najbolju rock izvedbu, u konkurenciji, recimo, sa Artic Monkeys i onim što su snimili na albumu ”Tranquility Base Hotel & Casino”. O tome da smrt zarađuje najviše već sve znamo.
U isto vrijeme, kada su filmski i muzički trofeji nikada intenzivnije obojeni profitom, produkcije velikih nagrada gotovo histerično su opsjednute ‘društvenom odgovornošću’, u kojoj više nema mjesta za nasilnike, predatore, rasiste, seksiste, homofobe, mizogine do te mjere da se akterima show biza kobnim može pokazati sve što su izgovorili ili učinili godinama prije – ako se otkrije.
Tako je iz Grammyjevog ‘in memoriam’ programa izostavljen prošle godine preminuli reper XXXTentacion zbog serije porodičnog nasilja, ali nije Michaelov otac Joseph Joe Jackson, iako je slavni pjevač davno tvrdio da je bio psihički i fizički zlostavljan.
Posebna je tema ‘žensko pitanje’ u industriji zabave, čija je jedna ilustracija podatak da u 90 godina Oscara samo jedna rediteljica ima ovaj trofej, a nominacije su ukupno zavrijedile samo četiri žene.
Kako stvari stoje, najiskreniji i najzabavniji dio ceremonija je, ipak, crveni tepih.
