Da sam ja netko, ponosio bih se gospodstvom od malih nogu.
Već sa 15 godina furam kravatu i sako. Doduše, bio je to gornji dio uniforme koju smo nosili na nastupima limene glazbe Željezničkog kulturno-umjetničkog društva “Vaso Miskin Crni”. Taj teget sako sa zlatnim epoletama i prvi fitilj u životu bili su uvjet za ulazak u kultnu Slogu. Morao si biti uredan Titov omladinac ako si želio slušati Indexe i njihovu muziku, u početku najčešće prekopiranu sa sumnjivog kapitalističkog Radio Luxemburga. Na ulazu je naš izgled primjerenih socijalističkih omladinaca ocjenjivao golijat Žuga, redar pred kojim je Sarajevo drhtalo. Bio je opasniji i od onih što su bili u zgradi preko puta i koja se zvala Republički SUPBiH, tada sjedište raznih službi za progon nepoćudnih. Mogli su te zakajtariti u teku sumnjivih ako si malo jače drmao glavom sa nešto dužom kosom. Čuo sam ponekada pored uha kako neki šapću – pazi na onog raspojasanog bitlsa!
Da sam ja netko, ne bih bio na mrtvoj straži u nekoj kasarni Srbije, u studenom novembru 1970. godine, dok su Davorin Popović Pimpek, Slobodan Bodo Kovačević, Ranko Rihtman, Fadil Redžić, Miroslav Šaranović briljirali na sceni Zagrebačkog festivala skladbom Hrvoja Hegedušića, na tekst supruge mu Maje Perfiljeve, što je nosila naslov nezaborava – “Da sam ja netko”! Kasnije se brak Hrvoja i Maje raspao, ali je njihova umjetnička povezanost, zahvaljujući Indexima, ostala za povijest.
Sjećam se da je ta “Da sam ja netko” bila, zapravo, zapažena kao prvi pravi prodor jedne hrvatske riječi u tadašnji prostor S-H govornog jezika u kojem je, uglavnom, prevladavalo ono prvo slovo skraćenice. Istina, neki su pokušavali pjevati ‘Da sam ja neko’, ali to nije bilo to. Melodijski je paralo uši, kao što je sarajevskoj raji u to vrijeme riječ netko neprirodno zvonila.
Danas kada nas zapljuskuju općine gdje ih nikada nije bilo, a da to više i ne primjećujemo, moram skinuti kapu Pimpeku i raji. Nesvjesno su bili pioniri u jezičkoj ravnopravnosti, uglavnom sadašnjeg federalnog bh. prostora. I da sam ja baš netko, najvjerojatnije opet dočekati neću da se ćirilica vrati kao što je nekada bilo, ili da slobodno možeš povijest i historiju spominjati, zna se, gdje.
Da sam ja netko i da se mogu curiknuti u zlatne godine kada su nas kao najljepše latice zasipale žive note Indexa, proletio bih ponovo kroz vremeplove naših života.
Pokušavao sam to, da li uzalud, od početka ovog teksta. Sva pomenuta imena putovala su kroz priče svojih sudbina uz glas Pimpeka, solo Bodine gitare, bas Fadila Redžića, bubnjeve Đoke Kisića, klavijature Ranka Rihtmana, Nenada Jurina, najstalnije postave glazbene ili muzičke grupe (govorimo sve jezike) kojoj Sarajevo nije podarilo čak ni sokak u spomen, a kamoli tek neku ulicu kao, recimo, cijenjenoj i nezaboravnoj gospođi Azizi Šaćirbegović, što je značajno obilježila naše prohujale godine.
Da sam ja netko, bio bih 23. studenog u vjerovatno najtoplijoj noći posljednjih 50 godina da zajedno slavimo i Ismeta Nunu Arnautalića, Šefku Akšamiju, osnivače Indexa i njihovog zajedničkog crtanja naših duša, ljubavi, sjećanja. Trenutaka kada Davorin, uz prigušena svjetla Sloge, prošapće – dame biraju.
U meni još nepreboljena razočarenja i stid da nikada nisam bio odabran. U večeri kada, u plimi oduševljenja, budete klicali negdje na kraju u zatišju, znat ću da nisam netko, nego samo udaljeni i otužni nitko, izgubljen na hladnom sjeveru Evrope…
Pavle PAVLOVIĆ
Pavle Pavlović novinarstvom se počeo baviti davne 1964. kad mu je još kao 14-godišnjaku objavljen prvi tekst u sarajevskom “Oslobođenju”. U redakciji ”Večernjeg lista” Pavlović se zapošljava 1969. godine i ubrzo se, mađu ostalim, prometnuo u jednog od vrhunskih znalaca i analizičara muzičke scene. Jedno vrijeme je na sarajevskoj Televiziji vodio emisiju ”Pavle Show”. Danas živi u Holandiji i povremeno se oglašava zapaženim putopisnim reportažama i kolumnama.
