Teško je napisati kritiku za film zasnovan na tragičnim stvarnim događajima. Ono što se desilo 22. 7. 2011. godine, kada je jedan luđak-desničar izvršio pokolj mladih simpatizera socijal-demokrata, ubivši 77 tinejdžera i ranivši još više, dovoljno je traumatično samo po sebi, da već unaprijed predstavlja nešto što će ga izdvajati od hrpe “osvetničkih” budalaština kojima u posljednje vrijeme obiluje svjetska kinematografija.
Jeste, ovo je surov film.
Snimljen za samo pet dana, uglavnom s naturščicima u ulogama. Anders Breivik, koji je pomahnitalo u norveškom ljetnom kampu Utøya pucao u sve te ljude, radio je to tačno 72 minuta, koliko je i prikazan njegov krvavi pir u filmu.
U ovom ostvarenju nema muzike, ima puno krupnih planova, jeza se vidi na licima protagonista i para srca i duše gledalaca. U ”Utøya 22. juli” čak i ne vidimo čovjeka koji puca i ubija, samo čujemo njegove hice i krike žrtava. Reditelj se ne bavi ubicom i njegovim motivima, niti ga zanima njegova sudbina, već se koncentrira na horor koji postupci neimenovanog luđaka izazivaju kod onih koji nastoje da izbjegnu “maču” sudbine koji se nadvio nad njih…
Da li je ovakav, gotovo dokumentaristički pristup umjetnost? Jeste, i to ona kakva bi umjetnost trebalo da bude – najangažiranija moguća!
Ako nešto može upozoriti na besmisao svijeta, onakvog kakav on, nažalost, sve češće jeste, onda ovakvi filmovi to mogu. Reditelj Erik Poppe je ostvario djelo koje bi trebalo organizirano prikazivati što većim grupama ljudi (djece?). Nažalost, teško da će biti uvršten u školske programe, ali ovdje je, prije svega, riječ o ostvarenju koje ima za cilj da mentalno educira.
Teško svarljivo, za one koji u filmovima samo traže razonodu. Život je, nažalost, odavno prestao da se obazire na naše shvaćanje razuma. Kako mu se prilagoditi?
Širite priču o ovom filmu, jer ako samo jedan čovjek, poslije odgledanog, shvati koliko je vrijedno da progovorimo o našim traumama, možda za čovječanstvo još ima nade…
Titlovi.com (IgaBiva)
