Priča o albumu ‘Masovni ukus’ je poprilično neuobičajena. Svi znamo kako nastaje debitantsko ostvarenje, bend vježba, nastupa, radi pjesme i kad napokon uspije složiti financijsku konstrukciju i pronaći izdavača, dolazi do albuma prvijenca.
Taj album obično dobije kultni status kod fanova, jer je poznata teorija kako ‘’za prvi album treba dvadesetak godina života, a za ostale puno manje“. U slučaju Špurijusa, to je bitno drugačije.
Počnimo, najprije, s njihovom kratkom biografijom.
Kako je sve počelo najbolje govori članak iz tadašnjeg underground fanzina „Tariguz“ iz 1998: “… bili smo iziritirani onom falšetom i nemuzikom. Ljudi dobiju prostor za svirku, a onda sviraju priko neke stvari. Niko ih ne jebe, a oni misle da ih triba slušat iljade ljudi… i onda sam, iziritiran tom bahatošću reka Peri da idemo svirat Ramonese, punk rock. Nakon toga smo osnovali band i tako je sve krenulo… ” priča Leo Murgić osnivač banda.
Počeli smo u postavi Karlo Silić – vokal, Ivica Božić – Jojo – bas, Pero Ćorić – solo gitara, Leo Murgić – ritam gitara, Ivan Žitko – Sova – bubanj i Jere Vidović – kantautor iz Komiže kao gost te smo napravili nekoliko nastupa u Splitu. Posli nekog vrimena smo išli ist. Leo je tija krafne, a Jojo slani – to su bile prve nesuglasice u bandu.” Ubrzo Leo napušta bend te grupa kao četverac snima dva demo-albuma “Čovječe, ne ljuti se” i “Matejuško, jubavi moja” gdje se u širokoj lepezi od 30-ak autorskih pjesama socijalno-ljubavne tematike splitskog urbanog okruženja ističu pjesme: “Radnička klasa umire“, „Čovječe, ne ljuti se“, „Živjeti na Mejama“,“Matejuško, jubavi moja“, „Šjor Vice“…
U novom mileniju nizale su se promjene u postavi, bend uspijeva snimiti svoju prvu studijsku pjesmu ”Ana, bog!”, a novi sudbonosti trenutak događa se 2012., kada se ekipi priključuje Domagoj Božinović – Domo, koji je u repertoar Špurijusa donio neke pjesme iz svog bivšeg benda Agrarna reforma te druge dotad nepoznate pjesme.
Do ljeta 2016., u godini kada je bend već postao punoljetan, nastala je hrpa noviteta, dovoljno za snimiti treći demo-album, na što je uslijedila misao ‘zašto demo, zašto ne pravi album?’ I zaista, zašto ne, prvi put u dotadašnjem 18-godišnjem djelovanju netko se usudio spomenuti snimanje albuma kao realne opcije. I to kao ideja da se na album uopće ne uvrštavaju stare i provjereno uspješne pjesme nego potpuno nove stvari, dok su još svježe, kao neke koje će biti ključne za konačnu glazuru albuma (‘Masovni ukus’, ‘Kaucija’, ‘Bomba na Voćnom trgu’, a ‘Granice’ su nastale doslovno pred ulazak u studio).
U početku se činilo da će se sve snimiti u dva do tri tjedna, ali – česta je to priča – rad se protegnuo na još cijelu godinu dana. Konačno, u devetom mjesecu 2017. izašao je singl ‘Apartmani’, a kad je u proljeće 2018. snimanje konačno privedeno kraju, snimljen je i spot za ‘Granice’.
I konačno, 10. 9. 2018., zvanični prvijenac Špurijusa ”Masovni ukus” ugledao je svjetlo dana pod etiketom sinjske izdavačke kuće Juda Records.
Na njemu se nalazi 15 punk rock pjesama, možda na prvi pogled tematski vrlo različitih, ali zapravo čvrsto povezanih energijom, zajebancijom, iskrenošću i crnohumornim osvrtom na poprilično turobnu svakodnevicu, iz koje se izlaz može pronaći samo kroz težu ironiju.
Ako je Špurijus dosad bio poznat po lokalnim urbanim i romantičnim pričicama, sad te teme postaju više univerzalne i manje romantične, u skladu s prosjekom starosti u bendu.
‘Totalno prazni’ i ‘Prijateljska zona’ su najbolji primjeri gdje kriza srednjih godina, poslovni stres i opće društveno nezadovoljstvo pobjeđuju sve pozitivne osjećaj koje čovjeka preplavljuju. Nimalo poticajno za ljude koji vjeruju u ljubav. Tu negdje spada i ‘Monah‘, istinita priča o čovjeku koji je osobno nezadovoljstvo i stresnu životnu svakodnevicu zamijenio za redovničku meditaciju na gruzijskim planinama.
Numere ‘Au jebate jarac‘, ‘Dida pod mramorom‘, ‘Kaucija‘, ‘Marx‘, ‘Masovni ukus‘ i ‘Apartmani‘ predočavaju kako izgleda pogled s kauča zbunjenog pojedinca zaglavljenog u veseloj prošlosti te potpuno izgubljenog u surovoj sadašnjosti; konstantno spominjanje baba, dida i roditelja i sudaranje s njima u tijesnom stanu u kojem živi nekoliko generacija jasno pokazuje količinu nespremnosti prosječnog čovjeka na promjene koje nosi tranzicija, osim što kroz urođeni talent za preziranje autoriteta, sitni kriminal i prelijevanje iz šupljeg u prazno pokušava odgoditi potpuni kolaps.
Pjesme ‘Dokaši‘, ‘Mala zemlja‘ i ‘Tata političar‘ starije su, ali i provjereni koncertni favoriti, a one su i tematski i energično najsličnije starijim Špurijusovim brojevima i savršeno bi se uklopile na stare demo-albume benda.
Preostale ‘Strojevi‘, ‘Granice‘ i ‘Bomba na Voćnom trgu‘ se dotiču društveno-političkih tema i inspirirane su vijestima na televiziji, političari nam se godinama rugaju, migrantska kriza nam se događa ispred nosa, a terorizam je nešto što nam se može dogoditi bilo kad, ma koliko god ne željeli pričati o tome. Iz tog razloga, teško da će ‘Bombu’ ikad itko pustiti na radiju, a ljudima bez smisla za zajebanciju nije uopće uputno prepričavati radnju pjesme, koja se zapravo ne bavi se uzrokom nego posljedicom terorističkog čina u centru Splita.
Album je u splitskom studiju ¾ Klub Kocka snimio, producirao i miksao Marko Perčić Sula, a otpjevali su ga i odsvirali: Domagoj Božinović (vokal), Karlo Silić (vokal), Ivica Božić (bas), Boris Tudor (gitara) i Ante Sabalić (bubnjevi), uz pomoć Bruna Matijaševića (iz bendova kao što su IKK, Magnolija, Đubrivo, Bijeli miševi), koji je odsvirao klavijature na pet pjesama te Ivana Bobana i Franu Mihalja, članove brass sekcije Justin’s Johnson, koji su gostovali na mizantropskoj i grintavoj ‘Au, jebate jarac’.
