U bivšoj Jugoslaviji postojao je neki red. Znalo se ko je kakav i gdje mu je mjesto. Bosanci su bili glupi, Srbi primitivni, a Crnogorci lijeni. Slovenci, su, naravno, bili sebični. Ali, za razliku od njih, Slovenke nisu. Naprotiv, bile su veoma darežljive. Bar kada je o onim stvarima riječ.
Bilo je puno toga u SFRJ oko čega Srbi, Hrvati i Bosanci nikako nisu mogli da se slože. Ali, svi su se slagali u jednom: da je zemlja okrugla, da je voda mokra i da su Slovenke lake.
Krilataca ”tako mlada, a već Slovenka” ponavljana je širom SFRJ kao biser narodne mudrosti i kao aksiom primjenjene etnopsihologije. Obično iza pete runde, kad razgovor u nekoj seoskoj kafani, restoranu doma JNA ili staničnom bifeu, sa fudbala pređe na fundamentalna pitanja filozofije marksizma. Jer, kao što je za razumijevanje svjetske revolucije neophodno poznavanje jedanaeste teze o Feuerbachu, tako je i za proučavanje seksualne revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije nužno razumijevanje ove klasične teze o Slovenkama.
Čime su Slovenke zaslužile reputaciju najpristupačnijih žena u Jugoslaviji?
Pođimo redom – još prije Drugog svjetskog rata, za razliku od žena u nekim drugim dijelovima zemlje, Slovenke više niko nije trampio za koze i dvije-tri vreće brašna. One su u NOB i revoluciju ušle kao već emancipirane žene, koje su znale šta hoće i koje se nisu ustezale da kažu šta je to što hoće. To je ostavilo dubok utisak na partizane, pogotovo što su to većinom bili seljaci iz udaljenih i patrijarhalnih sredina, koji su prije rata do žena dolazili rijetko i teško, uglavnom putem otmice. Poslije demobilizacije partizani su se vratili kućama puni lijepih uspomena i nevjerovatnih priča o preduzimljivim Slovenkama i o tome kako su se s njima borili rame uz rame i spavali bok uz bok. Kako već.
Bernarda Marovt u Startu 1983, autor fotografije Čedo Komljenović
Slovenke su tako, zahvaljujući partizanima, stekle reputaciju slobodnih žena. Sa stanovišta marksizma to je bilo u redu, ali u prijevodu na narodski jezik to je svašta moglo značiti. Najčešće, da odmah legnu pod prvog Bosanca na kojeg naiđu. Takve tvrdnje su, pored samih Bosanaca, najviše potencirali momci čiji se vrhunac općenja sa Slovenkama svodio na kratkotrajne susrete s Pepcom Kardelj u prilozima “Filmskih novosti” o dočeku Nove godine na Brdu kod Kranja. U kojima Pepca, iako udata žena, jede kranjsku kobasicu. Sa izazovno nakrivljenom kapicom na glavi.
lako su bile neobično popularne, privlačne i otvorene, Slovenke ipak nisu važile za neke ribe. Smatralo se da su najbolje ribe bile u Beogradu i u tome su se uglavnom svi slagali, pogotovo Beograđanke. Znalo se da nešto dobrih riba ima i u Zagrebu i Sarajevu, a takođe i duž dalmatinske obale. Naročito kad Čehinje dođu na ljetovanje. I to je otprilike bilo to. S druge strane, u Sloveniji nije bilo ni loših riba. Kako je to moguće, objasnile su mačofašističke svinje, prema kojima ružnih žena ne može biti sve dok ima dovoljno cvičeka (vina, napomena red.). Kao dokaz za ovo, navodili su činjenicu da Slovenci puno piju i da se rijetko trijezne.
I dok su Slovenci čas puštali, čas brijali brkove, Bosanci su radili. Da nije bilo njih, Slovenke ne bi ni znale šta je seks. Slovenke su, kao i sve zanemarene Šveđanke ovog svijeta, čiji muževi danju rade, a noću hrču, tražile ono što im nedostaje u zagrljajima temperamentnih južnjaka. Dok su Slovenci jurili pare, Slovenke su jurile Bosance. A Bosanci su bili dobri ljudi, pa nisu mogli da ih odbiju. To se na bosanskom kaže ”učiniti sevap” (delati dobra dela).
U to vrijeme Slovenci su, pogureni nad svojim digitronima, stalno nešto računali. Onako šonjavi i kilavi, nisu znali ništa drugo osim da broje pare koje su zarađivali na balkanskoj sirotinji. Nasuprot njima, Bosanci su bili muževni, snažni, duhoviti i šarmantni. U njihovom društvu, inače mirne i uzdržane Slovenke, pretvarale su se u pohotne i razuzdane seks-mašine. Ali za Bosance seks sa Slovenkama je bio više od mehanike. Bila je to slatka osveta siromašnog juga bogatom sjeveru i fantastičan materijal za lovačke priče, neobično popularne u okolini Zenice, Visokog i Bihaća. Tamo se i danas priča kako su Bosanci u Sloveniji zakon. Zato su Slovenke u Bosni ostale zakletva.
Jedini problem koji su Bosanci imali sa Slovencima bila je jezička barijera. Pošto u ono vrijeme još niko, pa ni Slovenke, nije znao bosanski, a Bosanci, iz poznatih razloga, nikako nisu uspijevali svladati slovenački, stalno je dolazilo do nesporazuma: “Ništa ti Slovenka ne razumije. Kažeš joj da sjedne, a ona legne…”
Za razliku od Bosanaca koji su se odlično snalazili sa Slovenkama, Slovenci jednostavno nisu umjeli s Bosankama. A trudili su se – po uzoru na normalne Bosance, nosili su zlatne lančiće i srebrne narukvice, i čak su jedno vrijeme umjesto “Radenske” pili “Mušku vodu“ iz Kladnja. Pošto je ipak riječ o Slovencima, a ne Bosancima, konsultirali su i knjige. lz njih su saznali da postoji jedna stvar koja je za žene jako važna i koja se zove “predigra”.
U Vakufu i danas kruži priča o tome kako je Janez pokušao da stečeno znanje primjeni u praksi: krenuo je, nježno, polako i pažljivo, trudio se, petljao i petljao, dok mu Fata na kraju nije rekla “E, moj bi Mujo do sad pojeb’o i mene i tebe”.
I kao što je Tito, po svjedočenju dr Marka Zorka, na kraju povjerovao u ono što je o njemu pisalo u školskoj lektiri, tako su i Bosanci počeli vjerovati u sopstvene priče o Slovenkama. Još dugo nakon Tita nastavili su živjeti u glupom uvjerenju da Slovenke bez njih ne mogu. Ali Slovenke su bile pametne, pa su umjesto siromašnih Bosanaca počele juriti bogate Amerikance. Jednoj je i upalilo. A Slovenci su otišli skroz dođavola i počeli se oblačiti kao Slovenke i pjevati na Euroviziji. Stvar je postala ozbiljna, tako da je i država morala intervenirati kako bi zaštitila nacionalnu supstancu: Bosancima, Srbima i Crnogorcima rebnula je vize. Hrvatima nije, jer posle Tita više nisu bili konkurencija, a Makedonce ionako niko nije ozbiljno shvatao.
Iz teksta Dejana Novačića ”Tako mlada, pa že Slovenka”, objavljenog u Mladini 17. 2. 2006.
