Ka i uvik gledan more
ovu tajnu koja diše
ovu mrižu što me vuče u tamne dubine
sve kroz pismu u daljine
i da oću i da smin
ne bi moga skupit svu lipotu života
niti suze ovog svita
Pismo di li je kraj, ovo more bez dna
ženo razmakni sve sive koprene sna, budi opet moj dom
što sad pust je i sam, jer sad puna je luna što nad morem sja…
Jutros u pet sati u splitskoj bolnici ovozemaljski svijet napustio je Oliver Dragojević. Za blagoslovljene ljude, za Davorina, za Bodu, za Arsena, za Kemicu, za Đosera, za Tošu, za Dina, za Olivera, teško je reći da su umrli, kad su najveći dio svoje duše, kroz muziku, ostavili kao trag u beskraju.
Kroz pismu otplovio je Oliver u daljine, ne ostavljajući za sobom tišinu. Nego mir.
I ljubav.
