Bila jednom jedna punk grupa. Iz Zenice, Grdne rane se zvala. Pa nestala, jer se članovi poženiše. Ili u bijeli svijet krenuše. Ali, strast je ostala. I traži put da se oslobodi.
Internet je rajski vrt. Pun iskušenja i bespuća. Ako vam je loš dan, lutanja njima je gubitak vremena, ako vas pomiluje sreća, možete naletjeti na čuda. Ili ako vam prijatelj pošalje signal. Baš takav sam dobio i s povjerenjem otvorio nešto što bih, gotovo sigurno, samo preskočio: Oli ”River” Demo.
Pokušajte povjerovati i vi, prije nego nastavim.
Ko je, dovraga, taj Oli, potpuno misteriozan, i šta se iza deset njegovih demo-tejpova krije? Pseudonim nekog novog muzičkog čuda, nekog našeg edsherana, kojemu neka vješta agencija i veliki diskograf počinju utirati put do zvijezda?
Ne, priča nije tako prozaična.
Otkrivam – mali je (a ima 31) iz Zenice i friški je dijasporac, u njemačkoj avanturi u potrazi za snovima.
Zove se Oliver Ivešić. Otac mu je muzičar, Tončo Ivešić, jedan od poznatih lokalnih rock gitarista još od sedamdesetih, koji bi nešto od svog nemalog sviračkog umijeća nešto i napravio da su okolnosti bile drugačije. Pa sad živce smiruje više u ribarenju nego posezanju za gitarom koju ljubomorno čuva.
Oli je početkom ovog desetljeća pjevao i gitaru svirao u zeničkoj punk grupi Grdne rane. I ostale ću spomenuti: bubnjar Igor Kuljić Gigo, basista Adnan Begović Bega i još dva gitarista, Emir Ibreljić i Dino Hasanica. ”Vremenom se poženiše, djecu dobiše i sve se svelo na povremeno jam-session okupljanje”, priča Oli, ”a moja bezuspješna potraga za poslom profesora engleskog jezika završila je nedavnim odlaskom u Njemačku. Možda ostanem. Možda se vratim.”
Jedino stalno utočište Oliver od rane mladosti nalazi u muzici i proteklu godinu nastajale su njegove nove pjesme, ”When the Nightingale Sings”, ”You Know My Name”, ”Break Free”, ”The Beauty”, ”Arcadia”, ”Beneath the Willow”, ”River”… pa ih je prije nekoliko dana postavio na svoj You Tube kanal kao neimenovani demo album. Bez ikakvih podataka, bez objašnjenja, izložio ih je internetskom putniku namjerniku, ako mu duša ožedni, da zastane na koji minut.
Moj ‘koji minut’ pretvorio se u 45, jedan cijeli školski sat u kojem sam odslušao ‘predavanje’ jednog mladog, nepoznatog muzičara o prvom i zadnjem zakonu umjetnosti – evo, to sam ja, cijeli prtljag koji nosim kroz ovo moje i naše vrijeme.
Da sam diskograf, album bih objavio, čak i ovakav, kao sirovi demo.
Tako nenametljive pjesme (ne, bolji je hrvatski izraz: skladbe), tako lepršave, pune, a jednostavne, sa Olijevim glasom koji ima ono nešto karizmatično… po mojemu skromnom mišljenju i iskustvu, vrijedilo bi.
Bajke se ponekada ostvaruju.
Hoće li Oliverova biti bilo kakav posao u Njemačkoj, ali plaćen za makar malo dostojanstva ili će dožIvjeti, kako mi je napisao, da nađe ”talentirane i entuzijastične muzičare za saradnju, koji se ne bave muzikom zbog finansijske dobiti nego zbog ljubavi prema muzici”?
Jedna se bajka, rekao bih, ipak već dogodila. Izbacio je tih deset komada, koji se tako nezgrapno nazivaju ‘demo’ (a emocije ne mogu biti demo) i nađu li one samo deset duša koje će dotaknuti, Oli je počeo živjeti svoj san.
Sve drugo je stvar koju neki nazivaju sudbina.
Zalutao u Olijev svijet: Josip Dujmović
Odavno nisam cuo bolje stvari ,neznam koja je bolja iskreno.