Filmovi o sportu traže veliko majstorstvo u realizaciji. Tu treba dočarati sav taj adrenalin i običnom gledaocu predočiti svijet odricanja, krvi, znoja i suza, koji su jedini put do velike životne pobjede.
Ruski film ”Dvizhenie vverkh” (u našem prijevodi ”Tri sekunde za vječnost”) jedan je od takvih!
Priča prema memoarima slavnog košarkaša Sergeja Belova u središtu pažnje ima legendarnog ruskog košarkaškpg selektora Vladimira Kondrašina, čovjeka pod čijim je vodstvom prvi put ikada neka reprezentacija pobijedila ekipu SAD. Desilo se to u finalu Olimpijskih igara, 1972. godine u Minhenu, u kontroverznom finalu, kada su Sovjeti u dodatne tri sekunde, koje su uslijedile zbog sudijske greške, postigli pobjedonosni koš i tako osvojili zlatnu medalju, iako su Amerikanci oštro protestirali zbog čak dva ponavljanja regularnog toka utakmice u njenom finišu.
Glavna vrijednost ovog filma, osim historiografski preciznog dočaravanja vremena, sadržana je u količini emocija koje su u njegovo stvaranje unesene. Likovi su upečatljivog karaktera, a kroz njih se prelama i odnos sovjetske kulture u sudaru sa zapadnim standardima.
Za malo starije ljubitelje sporta, koji pamte to vrijeme, posebnu draž predstavlja to što su tu čuvena braća Bjelov, pa Žarmuhamedov, Litvanac Paulauskas, Ivan Edeško… sve ondašnje košarkaške veličine. A to što film ima i prilično jasnu satiričnu žaoku u oslikavanju tog komunističkog razdoblja, kada je “pola SSSR-a otkucavalo drugu polovinu”, još više ide u prilog njegovoj veličanstvenosti u odnosu na dobar dio onoga ono što se sada snima.
Dodajno još podatak da je ”Tri sekunde za vječnost“ postao nagljedaniji ruski film u Rusiji svih vremena, a na drugom mjestu općenito, odmah iza ”Avatara”.
