Za one koji obraćaju pažnju, nije nikakva tajna da većinu najboljih rock djela ovih dana stvaraju žene, počinje analizu zanimljive teme američki Billboard. Prenoseći neke njene dijelove, na kraju ćemo se osvrnuti na situaciju kod nas.
Američka art-rock muzičarka St. Vincent i njen ”Messeduction” bili su treći u anketama kritičara Pazz & Jopa 2017. godine, njezine zemljakinje, sestre Haim iz istoimenog pop-rock benda činile su završni čin na glavnoj sceni Coachella festivala, a New York Times je nedavno ustanovio “Rock nije mrtav – to su presudile žene“.
Ova konstatacija poznatog magazina je vjerovatno tačna u velikoj mjeri, osim kad je u pitanju onaj prostor koji (i dalje) najviše odlučuje o tome šta postaje hit: radio.
Slušajte lokalnu alternativnu stanicu ili pogledajte liste Billborda i sve je jasno. Samo pet pjesama na friškom Alternative Songs Top 40 uključuje ženske pjevače. A “No Roots” Alice Merton – prvi ženski lider alternativnih lista još od Elle Kinga 2015. godine – ispada brzo iz prvih pet i ”gornji dom” top lista ponovo naseljavaju uobičajena imena poput Imagine Dragons, Walk the Moon, Muse i the Killers.
Format je i dalje važan. Uprkos nedvojbenom porastu streaminga, radio ostaje ključni faktor koji odlučuje kada alter hitovi prelaze u Top 40.
I zašto je radio tako zaglavljen u prošlosti?
“Iskreno, nemam logičko objašnjenje za to”, kaže Alice Merton. “U početku mi je čak rečeno da moja pjesma nikada neće uspjeti jer to nije vrsta pesme koju biste mogli čuli na radiju”.
U radijskom svijetu trenutna stvarnost – pet žena od ukupno 40 hitova – zapravo je daleko bolja od onoga što je bilo prije nekoliko godina. “Mi sada u stvari počinjemo stvar posmatrati u stilu “Oh, moj Bože, to je tako female-friendly”, kaže Risa Matsuki, potpredsednica promocije u Beggars Grupi, koja je u proteklih šest godina radila na radijskoj promociji indie umjetnika i dodaje “To moramo reći sada jer nikada nismo imali ovoliko uspješnih ženskih autorica odjednom.”
“Sa onim što se dešava u muzičkoj industriji kada je reč o spolu, vi morate nekako da uzmete u obzir marksističku maksimu”, kaže rastuća alter-zvijezda K.Flay, čiji je singl “Blood in the Cut” ušao u Top 5 početkom prošle godine. “Ona glasi: ko kontrolira sredstva za proizvodnju?”
Rita Houston, programski direktor i DJ na WFUV radiju u New Yorku, kaže “Nema dovoljno ženskih programskih osoba koje sudjeluju u donošenju odluka. To je all-boys svijet koji i dalje kreira muzički posao”.
Billboard je 1988. godine ustanovio Alternative Songs listu kako bi pratio porast stilova lijevo od centra rocka. Lutao je college rocka, grungea, rap-metala i sličnih žanrova, ali pogled na imena koja su bila u vrhu potpuno otkriva rodni disparitet: Red Hot Chili Peppers (13 singlova na broju jedan), slijede Linkin Park i Green Day (svaki po 11), Foo Fighters (10) i U2 (8).
I zato što se današnji alter-radio veoma oslanja na stare hitove, ovo stanje i dalje traje. Prošle sedmice, tzv. “zlatne” pjesme činile su 53 procenta u programina američkih alternativnih stanica. Od prvih 100, samo su tri ženske vokalistice: Bishop Briggs “River”, Of Monsters & Men “Little Talks” i Paramore “Misery Business”.
“Oni ne vrte Alanis Morissette, ne sviraju Garbage, nema Fione Apple”, kaže K.Flay. “Puštaju Pearl Jam, Nirvanu i Soundgarden.”
Ako su programski direktori američkih alter-stanica fiksirani na ’90-e, to je djelimično zbog njihovih slušalaca. Milenijalci i Gen Z generacija streamingom otkrivaju muziku i vjerovatnije je da će slušaoci alternativnog radija biti dovoljno stariji da bi pamtili pjesme iz ranijeg razdoblja.
Ranije spomenuta Risa Matsuki zaključuje: “Ovo je samo ono što ja mislim – žene koje slušaju alternativne stanice uglavnom se oglašavaju manje od muške publike… Ako pogledate tipičnu web stranicu tih stanica, to je više za muškarce, tamna pozadina, tamne boje, neka vrsta užasnih, seksističkih oglasa sa strane. Rijetko vidim web stranicu koja izgleda kao nešto što bi djevojke htjele posjećivati.”
Alternativni radio u našim okolnostima znači – manje, neovisne, privatne radio stanice.
Je li naša situacija po pitanju programskog zapostavljanja muzičarki bolja ili lošija? Detaljnija analiza poput ove objavljene u Billboardu ne postoji, ali već površnim uvidom u generalni medijski status jedne Sare Renar, Billie Joan ili Bojane Vunturišević, nedvojbena je činjenica: za mas-publiku one su posvemašnja nepoznanica.
U isto vrijeme, ako ne možemo govoriti da žene u našoj regiji baš dominiraju alternativnom scenom, sasvim je sigurno da je njihov glas (i njihov opus) danas jači nego ikada, ali da još nisu jednako zastupljene u radijskim i drugim medijama kao muški alternativci.
