Brojni će nostalgičari kazati da su novovalne osamdesete nešto najbolje što se dogodilo u rock svijetu ovih prostora. Je li taj vrhunac napokon premašen ili bar dosegnut?
Odgovor bih mogao ostaviti vama, nakon što pogledate ovaj sublimirani pregled najupečatljivijih zbivanja u regionu, ali i, zašto ne, inventuru započeti tvrdnjom da jeste – čak premašen.
U knjigu žalbe, na samom kraju, upisujem razlog zbog čega se nekima može učiniti da nije tako.
FESTIVALI, KONCERTI I TURNEJE prvi su argumenti vrlo dinamične i uspješne 2017.
Na Exit u Novom Sadu i sestrinske Sea Dance u Budvi te ovogodišnji premijerni Sea Star u Umagu, kao ni na zagrebački IN Music ne treba trošiti riječi – s njima je dah svjetskog stigao u ove krajeve. Isti značaj za electro scenu ima grandiozni Ultra Europe u Splitu.
Puno je važnija njihova refleksija na ostala festivalska zbivanja. Ove godine su banjalučki Demofest (20. – 22. 7.) i slavonski Ferragosto Jam (3. – 6. 8.) slavili desete rođendane i u programskom sadržaju, te kao izraziti friendly festivali dostigli ozbiljnu zrelost, najavljujući sve značajniju regionalnu ulogu.
Veliki napredak ostvario je i OK Fest na Tjentištu (30. 6. – 2. 7.) sa zavidnim regionalnim headlinerima, a u prvu ligu se priključuje i kragujevački Arsenal (23. – 24. 6.).
Ukratko, više od stotinu festivala svih žanrova u zemljama regiona sadržaj je o kojem na ulasku u novi milenij nismo mogli ni sanjati.
Broj odličnih koncerata, dvoranskih i pogotovo klupskih, nemoguće je utvrditi, no kao ilustraciju dojmljive 2017. izdvajam nastupe Dubioze kolektiv, 17. 11. u Areni Zagreb, i 1. 12. u sarajevskoj Dvorani Mirza Delibašić. Najnoviji im album ”Pjesmice za djecu i odrasle” ocijenjen je u rasponu od lošeg do dobrog, do Dubioza je ovim koncertima pokazala da je – Bijelo dugme današnjeg vremena. Ni jedan drugi sastav u regionu nije dostigao ono što je Dugme ostvarivalo u osamdesetima: jednaku privlačnost u svim krajevima i u svim generacijama. Dobro, i Balašević to čini, samo je kontekst drugačiji, spada u red nostalgije i naslijeđene percepcije, dok je Dubioza svoj status ovih desetak godina gradila iz ‘podruma’.
Tri regionalne turneje se izdvajaju ove godine. Sve su iz kategorije veterana – Rundekova ”Apokalypso Now” povodom 20 godina kultnog albuma, te “2u1” Parnog valjka, započeta prošle godine i prva je sadržajem fascinantna, a druga uz to ima sve elemente spektakla savršene tehničke realizacije tona i svjetla, doslovno po svjetskim standardima. Među posebne tour-epizode spada i serija Josipe Lisac povodom 50 godina karijere, koja nije bila klasična turneja, već niz slavljeničkih koncerata u Novom Sadu, na rock festivalima u Kragujevcu i na Tjentištu, te dvostruki u Zagrebu i za početak iduće godine najavljeni u Beogradu, a sve nastupe obilježilo je nepodijeljeno oduševljenje publike.
DEBITANTI I KANTAUTORSKA SCENA su naglašeno važne odrednice 2017. godine, a da su ogroman kapital za velika ostvarenja u narednim godinama pokazuje samo nabrajanje najupečatljivijih imena iz ovih kategorija.
Debitanti na kojima počiva svijetla budućnost regionalne rock & all scene su travnički new age sastav Holographic Human Element (album ”Philophobia”), splitska kantautorica Billie Joan (album ”Barren Land”), beogradski alter-rock sastav Dingospo Dali (“Sve dok mislim da je ovo drugi svet”), varaždinsko-zagrebačko-beogradski Seine (”Sno sna”), zagrebačka noisy shoegaze trojka Tus Nua (”Horizons”), sarajevski rap kolektiv Helem Nejse (”Go u gostima”), čačansko-beogradski neo folk kantautor Kralj Čačka (”Zemlja snova”), indie pop grupa Ischariotzcky iz Brela (u procesu završavanja prvog albuma), zagrebački alter-rock sastav Mnogi Drugi (album ”Prvi”), zagrebački psychedelic world pop Para Lele (istoimeni album), beogradska synth pop autorica Bojana Vunturišević (”Daljine”)…
Popis se može i proširiti, ali 11 novih imena, sa novim idejama koje donose već je golema brojka i za veće muzičke scene.
Pored debitanata, izraženi fenomen zadnjih nekoliko godina je nova kantautorska i akustičarska scena, nikad intrigantnija i zanimljivija. Neobično je da žene trenutno dominiraju, bilo da imaju nove albume – Irena Žilić (ovogodišnji, drugi album ”Haze”), Sara Renar (treći album ”Tišina”), spomenuta Ivana Pezo aka Billie Joan – ili su pjesmama i koncertima stalno prisutne na sceni kao Nina Romić, Mia Dimšić, Dunja Ercegović aka Lovely Quinces, Ana Ćurčin, Ivana Smolović, Vanja Mišić, Luce, Natalija Havralenko, Maya Sar, Aleksandra Kovač, Anne Marie…
O toj pojavi bi se mogla napisati studija (jesu li žene samouvjerenije kao samostalne kantautorice ili bendovske pjevačice), ali u svakom slučaju su trenutno brojnije od muških glas & gitara kolega, među kojima hajde da spomenem tri nova, zanimljiva kantautora, Nenada Todorovića a.k.a. Fluke T iz Beograda, Marka Lucijana Hrašćaneca aka Gentleman iz Zagreba i Ivana Grobenskog iz Koprivnice.
DISKOGRAFSKA PRODUKCIJA u 2017. godini u regionu, pored debitantske, prema brojnim medijskim izborima koji se obavljaju u ovo vrijeme ponudila je 20-30 albuma koji će nekada jednom biti označeni klasicima u svojim kategorijama.
Kao subjektivni izbor izdvajam one koji, svaki na svoj način, obilježavaju godinu.
Jinx je sedmi studijski album ”Pogrebi i pomiriši” objavio poslije sedam godina diskografske pauze i s retro raspoloženjem nas vratio u svoja najbolja vremena, pa je ovo album koji čini diskografski come-back godine.
Nikola Vranjković (ex – Block Out), odnosno njegov dvostruki album ”Veronautika” najsnažnije je konceptualno alter-rock djelo godine u Srbiji, a isti dojam ostavlja sarajevski dvojac Basheskia & Edward G s konceptualnim umjetničkim projektom ”Opasan čovjek – pjesme Mehmeda Begića”, čudesno uvezujući elektroniku i poeziju.
Beogradski indie pop bend Bitipatibi je četiri godine poslije debija objavio drugi album ”Lešnici divlji 2” i nije vrijedan samo kao izdanje s najvišim ocjenama, nego je nadmašio i prvijenac, te potvrdio zašto sve većem broju debitanata možemo vjerovati da stvaraju novu scenu. Drugi, pak, album zagrebačke kantautorice Irene Žilić ”Haze” djelo je koje i u izboru Glas.ba spada među deset najboljih ostvarenja u regionu, a na čelu te liste je Damir Avdić s albumom ”Amerika”, zbirka njegovih novih pjesama koju, zbog emotivnih kontacija, ne mogu slušati svaki dan, ali joj se hipnotički vraćam svako malo. Da protrese svaki atom u tijelu.
Albumi sa samog kraja godine, kao što je izdanje ”Egzil” koje potpisuju Frenkie, Kontra & Indigo, uglavnom najveću refleksiju imaju u narednoj godini, ali se za ovo ostvarenje tuzlanskog FM Jam kolektiva može reći da obilježava 2017. kao svojevrsni veliki come-back hip hopa. Sve je u vezi s njim podignuto na svjetsku razinu.
I kao bunus: zagrebački Seven That Spells na sceni je još od 2003. godine i njihov psychedelic / space / krautrock nije ih učinio zvijezdama u klasičnom značenju, ali gotovo svako njihovo izdanje naišlo je na oduševljenje upućenih i posvećenih. Iako 12. studijski album ”Omega” izlazi tek početkom 2018. kao završno djelo trilogije ‘The Death And Resurrection of Krautrock’, prva koncertna predstavljanja tog materijala ocijenjena su klupskim događajima sezone, a album kao magnum opus. Tako Seven That Spells simbolično povezuje ovu i narednu godinu, dajući naslutiti njenu još bogatiju žetvu.
FILM I ROCK nova je dimenzija regionalne scene, koju ostavljam za kraj kao potvrdu da je 2017. bila ispunjena uzbuđenjima kakva ranije nismo imali.
Samo ću dva primjera izdvojiti.
Anđelo Jurkas je, nakon prošlogodišnjeg debitantskog filma ”Zbog tebe”, ove godine snimio i ”Fuck Off I Love You”, komediju s elementnima erotike, krimića, akcije i muzike (uz prvo glumačko angažiranje niza pop i rock zvijezda), a za sljedeću očekujemo ”Happy End” i oni čine njegovu trilogiju, spominjanu kao prvo takvo debitantsko postignuće u nas. Ipak, mislim da je vrijednije od toga da jedan izraziti homo emphaticus rocka kao filozofije i životnog stila počinje mijenjati ovdašnju kinematografiju, okamenjenu u višedecenijskoj klišej ljušturi.
Drugi primjer je dokumentarac ”Scream for me, Sarajevo”. Ovaj film nije samo prvo veliko, ozbiljno priključivanje bh. filmske produkcije u krug najboljih regionalnih muzičkih doku-ostvarenja, nego je film godine u tom žanru. Usuđujem se reći među nekoliko najboljih u svijetu.
Na početku sam spomenuo i Knjigu žalbe.
Malo je zapisa u njoj. Jedan vrijedi istaknuti i upućen je medijskoj površnosti, često i ignoriranju pop kulture. Ona se i dalje tretira samo kao rubrika zabave ili estrade, ona nema mjesta u ”ozbiljnim medijima”, na nacionalnim televizijama se svodi na nizanje spotova, po radijskim programima je razbacana, sve u svemu iz medija je teško složiti cijelu sliku scene i dobiti njenu vrijednosnu procjenu.
Doda li se ovome agresivno isticanje muzike koja se naziva ”za široke narodne mase” (što je perfidna sugestivna podvala da narod želi jeftino), lako je podleći dojmu da nam rock i nije bogzna kakav.
Još bolju vam 2018. želim, i ako stvarate, i ako samo uživate u plodovima stvaralaštva.
Josip Dujmović
Jah vela havle…
Bas tako…