Datum izdanja: 2.12.2016.
Izdavač: Polydor
Žanr: blues
Ocjena: 5
Iz davnašnje skromne knjige u kojoj su sabrani ‘beogradski grafiti’ jedan i danas pamtim – na svježe okrečenom zidu u nekom haustoru genijalni anonimni autor napisao je ”Džaba ste krečili”.
Sad, kakve veze ovaj grafit ima sa novim albumom Rolling Stonesa?!
Prvo: malo je koji album već imao toliko recenzija, a da je samo dva-tri dana na tržištu, pa šta onda napisati da privuče vašu pažnju, a da se autor prikaza ne ponavlja (a niti da na silu bude drugačiji od svih); drugo: malo kad sam imao osjećaj da ”džaba ja vama predstavljam nove Stonese, ako ih volite već imate svoj sud, ako ih ne volite, nećete ni čitati”. Onih u sredini ni nema.
Ups, ima. Digitalna fejsbuk-selfi generacija, kojoj se živo j… za sve što je porijeklom iz prošlog vijeka.
Pada mi na pamet i druga asocijacija na beogradski grafit: kakvu god mi, muzički ocjenjivači, iscrtali priču o ovom materijalu, Jagger, Richards, Watts i Wood imaju puno pravo reći – džaba ste vi pisali! Mi smo uživali i to je to.
I ovo ću objasniti. Stonesi su počeli kao buntovnici, kao ‘prljavi’ i ‘neugledni’ klinci u sukobu sa establišmentom. Kad su postali veliki i slavni, postali su baš taj establišment. Pa su, po sili show-biz zakona, morali voditi računa kakve će pjesme pisati i kakav album snimiti.
Poslije više od 60 godina rada, dočekali su najveću blagodet starosti: tada možete uraditi šta vam je volja i baš vas briga šta o tome drugi misle ako vi uživate.
Zato sam siguran da ovakav album Stonesi nisu mogli snimiti prije, recimo, 30 ili 20 godina. Jer nisu mogli do kraja, ali ono baš do kraja i bez kalkulacija samo uživati. Morali su se držati mnogih pravila industrije. Danas za njih nikakvih okova više nema i ‘kompanija iz doma penzionera’ se prepustila zabavi.
Sve što o albumu sa takvom podlogom možete reći jeste: opušteno i spontano. Sa današnjom tehnologijom, u studiju su se pjesme mogle ispolirati do savršenstva. Ovdje su ostavljene da zvuče sirovo, ‘prljavo’, baš onako blueserski kako i treba i baš onako energično, kako su Stonesi zvučali prije pola stoljeća.
Mislim da je najteži ili najosjetljiviji posao bio – izbor pjesama i autora.
Stonesi su čak na prvih pet albuma uglavnom snimali tuđe pjesme (i samo sedam ukupno brojeva koje su uradili Jagger-Richards), a prvi potpuno autorski bio je ”Aftermath” iz 1966. Birajući obrade na ranim izdanjima, najčešće je to bio blues i Willie Dixon. Eto, i na ovom najnovijem samo je on zastupljen sa dvije pjesme. Ništa neobično, jer je, uz Muddyja Watersa, bio tipični predstavnik Chicago bluesa iz kojeg su Stonesi crpili svoju energiju, te najplodniji autor svog doba, koji je uticao na brojne muzičare diljem svijeta.
Baš u vezi s tim, jedino pitanje koje mi se vrti po glavi jeste zašto na ”Blue & Lonesome” nema ni jedne Watersove stvari, kojemu Stonesi duguju i ime benda (po njegovoj pjesmi “Rollin’ Stone“). Međutim, izbor pjesama toliko je ličan da to ne smije biti zamjerka. Pogotovo, jer album, ovakav kakav je ponuđen, nema zamjerki.
Za kraj, tehnički podaci. Uz stalnu četvorku na aqlbumu su svirali: Eric Clapton – slide gitara u “Everybody Knows About My Good Thing” i gitara u “I Can’t Quit You Baby”; Darryl Jones – bas gitara; Matt Clifford – klavijature; Chuck Leavell – klavijature i Jim Keltner – udaraljke u “Hoo Doo Blues”.
Pjesme:
Just Your Fool (Buddy Johnson), Commit a Crime (Howlin’ Wolf), Blue and Lonesome (Memphis Slim), All of Your Love (Magic Slim), I Gotta Go (Little Walter), Everybody Knows About My Good Thing (Miles Grayson and Lermon Horton), Ride ‘Em On Down (Eddie Taylor), Hate to See You (Little Walter), Hoo Doo Blues (Otis Hicks and Jerry West), Little Rain (Ewart Abner Jr & Jimmy Reed), Just Like I Treat You (Willie Dixon), I Can’t Quit You Baby (Willie Dixon).
J. Dujmović
