“Nije mi lako da najavim koncert u Zagrebu.
Ne mogu li jednostavno reći da će to biti ‘ono naše’?
Osnovna pravila marketinga nalažu da obavezno spomenem ‘novi CD’, ‘nezapamćeni događaj’, a u najgorem slučaju barem ‘specijalne goste’…
I onda sam u sosu. U umaku, alijas…
Da je to bar bilo prošle godine, mogao sam događaj reklamirati kao jubilaran, desetogodišnjicu od izlaska mog posljednjeg CD-a?
Što se ‘nezapamćenih događaja’ tiče, bije me maler da uvijek učestvujem samo u zapamćenim događajima. Ali tek oko ‘specijalnih gostiju’ nastaje teški zaplet? Njih, naime, tek i treba da pozovem, i to upravo ovom najavom, a planira se da budu pravilno raspoređeni po parteru, na tribinama i na galeriji…
Ali kakva će biti koncepcija, pitaju me? Koncepcija? Šta, sad i to mora? To je sigurno nešto novo, zbog Europske Unije?
Pa, dobro, recimo da se u tom slučaju ‘koncepcija’ koncerta bazira na tome da mi započnemo pjesmu, a ostali je prihvate. Da u pojedinim pasažima klavir sačuva intimu Kerempuha. I da u nekim solo dionicama virtuoznost svakog od sedamnaest muzičara dostigne akademsku akustiku Lisinskog. Ali da se strogo vodi računa o tome da se sve to uklopi u glasove Mješovitog Zbora Arene, jer ovo je njihov koncert, kao što već negdje rekoh? Ti ‘veliki’ koncerti uvijek pripadaju prvenstveno publici, a ovo će, po svemu sudeći, biti Veliki Koncert, bez navodnika…
Ne vrijedi, eto…
Kakogod okreneš, sve ipak neizbježno navodi na onu, možda pomalo amatersku, ali definitivno jedinu moguću najavu…
Dame i gospodo, dakle…
Arena Zagreb, 26. prosinca…
Ono Naše…”
(naslovna fotografija: Darko Gorenak)
