Kako u Sarajevu biti zvijezda?
Na jednom od stalnih okupljanja u Mirsadinom kafiću Fis našlo se golemo društvo, među njima neizbježni Davorin i Kemal Monteno. Svi veseli kao uvijek, svaku su moguću priliku koristili za zabavu, a ona je u Sarajevu i cijeloj Bosni najčešće podrazumijevala podvalu drugomu.
Slučaj im je podario najbolju priliku.
Trotoarom iliti nogostupom ispred Fisa naišao je Miki, jedan od onih omiljenih gradskih redikula. Moram upotrijebiti ovaj dalmatinski izraz, jer ne postoji ljepši za takve osebujne idi-mi-dođi-mi ljude, a oni nipošto ne zaslužuju sve ostale pogrdne nazive kakvima ih časte u drugim krajevima. Elem, iste jedinstvene likove ima svako mjesto i svi lokalni ljudi ih s čudesnom ljubavlju nose u sjećanjima do kraja života.
Nuho Grebović iz tog povelikog društva pozove Mikija da im priđe. Ovaj jedva dočeka, jer mora da će pasti koja čašica i za njega. Ne pita ništa, samo pogledava na sve strane. Nu, Nuho mu odmah obeća da će ga dapače kraljevski počastiti, samo pod jednim uvjetom, ako od srca kaže ko je bolji pjevač – Davor ili Kemica.
Ostali u društvu se namah počnu cerekati. Znaju da će svaki Mikijev odgovor biti prilika da ‘u pilanu’ uhvate jednoga ili drugog pjevača, svejedno kojega. Jedan će biti žrtva, to je bilo najvažnije.
Gleda Miki lijevo, pa desno, sve izbjegava pogledati ka pjevačima, krivcima za njegovu muku. Dvoumi se, nervozno pocupkuje u mjestu. Ne bi on da kaže.
– Hajde, Miki, pa valjda ti znaš ko je bolji od njih dvojice – navaljuje i uvjerava ga Nuho.
Miki se još više uzvrtio. Steže šake uz tijelo. Obećano čašćenje ga uzbuđuje, ali…
Onda najednom ispali, odlučno i prkosno:
– Neću!!! Naljutiće se Kemica!!!
