Prst sudbine: Uspomene na Peđu Jovičića i Sanju Ilića

Glas.ba RTV Kolumna

Mnogo mitova postoji vezanih za rock ‘n’ roll. Od onih po kojima bi se, puštanjem nekih pesama unazad čuo neki sasvim drugačiji tekst, preko onog o smrti Paula McCartneya koga je potom zamenio dvojnik, pa nadalje.

Kada je jugoslovenski rock u pitanju, takvih priča nije da nije bilo, ali su ipak bile mnogo manjeg kalibra, odnosno, često su bile samo preuveličane istine koje su, putujući od usta do usta, polako prelazile u legendu.

Međutim, jedan događaj iz prošlosti jugoslovenskog rock’n’ rolla, nažalost, nije nije nikakav mit i spada u najtragičnije događaje iz njegove istorije koji su se ikada dogodili na ovim prostorima. Ali, dok su drugi od lažnih smrti gradili mit, ovde su i one prave brzo zaboravljane.

Pa iako i dan-danas na gramofonu ponekad zavrtim neku od ploča beogradske grupe SAN, ovaj tekst pišem nažalost tužnim povodom. Na sve to me je podsetio odlazak Aleksandra Sanje Ilića.

Pođimo redom.

Sanja Ilić je pohađao Treću beogradsku gimnaziju, ali je uporedo pohađao i muzičku školu “Josip Slavenski”, odsek klavir. Kao gimnazijalac odlazi sa roditeljima u Italiju, kako bi kupio svoju prvu klavijaturu, ali kako su takvi instrumenti tada bili jako skupi, roditelji mu kupuju električnu gitaru. Po njegovoj priči, ekipa zaluđena R’n’R u Trećoj beogradskoj, ga je sumnjičavo gledala, ne verujući mu da uopšte zna da svira i da ide u muzičku školu, sve dok se nije pohvalio činjenicom da je vlasnik električne gitare sa četiri magneta. To mu je bila propusnica, koja mu omogućuje ulazak u svet onih koji maštaju o osnivanju grupe. Ubrzo su to i učinili, a Nikola Karaklajić im postaje kum i daje ne baš rokersko ime – “Vragolani”.

I kako to već biva, “Vragolani” su nastupali na školskim priredbama i igrankama, da bi 1971. u postavu pristigli muzičari iz poznatih grupa šezdesetih godina prošlog veka: Bele višnje, Smeli i Samonikli. Tada menjaju ime u grupa SAN i kreću u ozbiljniji prodor na jugoslovensku scenu.

Za četiri godine postojanja objavili su pet singlova, ali su snimali matrice i drugim izvođačima, kao što su Bisera Veletanlić i u to vreme poznati akustičarski duet, Tamara i Nenad. Dodatni vetar u leđa dobijaju 1974. godine, osvajanjem drugog mesta na tada jako važnom Omladinskom festivalu u Subotici. Tada su izveli pesmu “Legenda” koju je napisao njihov pevač i kompozitor Predrag Peđa Jovičić.

Već početkom 1975. godine, po sistemu “gvožđe se kuje dok je vruće”, grupa počinje pripreme za snimanje svog prvog albuma. Posla je preko glave, jer ujedno kreću i na turneju po Makedoniji i Srbiji, a takođe dobijaju poziv koji se ne odbija, tj. da krenu na veliku turneju po Sovjetskom Savezu gde bi izvodili svoj repertoar, a ujedno i pratili Mikija Jevremovića.

To je bio onaj sudbinski i presudan momenat, da Peđa Jovičić odluči da otputuje u inostranstvo i kupi gitaru i pojačalo. Na čuđenje drugova iz benda, odgovorio je da pošto gitaru ionako svira, ne želi da sedi iza bine na brojnim koncertima po Sovjetskom Savezu, dok oni prate Mikija Jevremovića, već mu je želja da sve vreme sa njima provede na bini. Naravno, ostali nisu imali ništa protiv, pa je ono što je rečeno i učinjeno.

U međuvremenu, rad na albumu je poprilično odmakao, svi instrumenti su već nasnimljeni i ostalo je još samo da Peđa nasnimi vokale.

Nažalost, to se nikada nije dogodilo. Dreugog februara 1975. godine na koncetu u niškoj hali “Čair”, Peđa Jovičić gine na bini od udara struje. Dok mu je jedna ruka bila ni gitari, koju je tek nekoliko meseci pre kupio u inostranstvu, drugom rukom se uhvatio za stalak od mikrofona, što se pokazalo kao fatalno, jer instalacije u hali nisu bile u redu. Poginuo je na mestu, tu na bini, pred publikom.

Nikom nije bilo jasno šta se događa. Posetioci su u početku mislili da je sve to deo predstave, da je sve samo šou. Nažalost, nije bilo tako.

Sanja Ilić, kao i svi drugi iz benda, jako teško je podneo gubitak svog najboljeg prijatelja. Posebno im je teško palo to što se sve odigralo tu, pred njihovim očima. Ilić se tada zarekao da nikada više neće svirati u nekoj grupi.

Nešto kasnije, u Peđinu čast, odlučio je da iskoristi snimke koje su spremali za prvi album grupe SAN, pa je pozvao nekoliko pevača da otpevaju Peđine deonice. Tako je na albumu “Uspomene”, ono što je trebao da peva Jovičić, otpevala prva liga tadašnjih jugoslovenskih pevača: Dado Topić, Zdravko Čolić, Bisera Veletanlić, Zlatko Pejaković, Zdenka Kovačiček i grupa MAJ.

Aleksandar Sanja Ilić se sve negde do Novog milenijuma držao svog obećanja vezanog za svog svog prijatelja, Peđu Jovičića. U međuvremenu je završio arhitekturu, a muzikom je nastavio da se bavi kao uspešan kompozitor. 2000. godine uz podršku brata Dragana Ilića Ilketa, klavijaturise i vođe grupe “Generacija 5”, pokreće “Balkaniku”, jako specifičan sastav sa kojim će obići gotovo čitav svet.

Sedmog marta ove godine, nažalost, odlazi na svoje večno putovanje i susret sa starim prijateljom Peđom.

Peđina smrt ostaće zabeležena kao tragična i nesrećna posledica izazvana tuđim nemarom i nestručnošću, ali sa druge strane, ako znamo kako se nekada radilo, na svu sreću i kao jedina takva u istoriji jugoslovenske muzike.

Koncerti u hali “Čair” danas se vrlo retko održavaju. Nažalost, na njenim ulazima nikada nije postavljena spomen ploča koja bi podsećala da je tu život izgubio Peđa Jovičić. A hteo je samo da razveseli i usreći druge.

Goran Živanović