Ovog januara, 2019. godine, u Beogradu je priređen prvi Music Awards Ceremony, ”neviđeni spektakl, sa desetinama najvećih zvijezda iz regiona, programom na šest pozornica i senzacionalnom audio, video & light produkcijom”.
Ono što su oči mogle vidjeti jeste izgledalo tako, no pozadina silne blještavosti je bila vrijeđanje inteligencije normalnog ljubitelja muzike.
O tome smo sve rekli nakon održane prve ceremonije.
I sad nam se, evo, približava nova, pred koju organizator s ponosom objavljuje da ”nije prošlo ni sedam dana od kada je objavljeno glasanje za MAC nominacije, a već je pristiglo pola miliona online glasova”.
Sigurni smo da to nije ni pretjerano, to je samo slika i prilika današnjeg muzičkog konzumerstva, u kojem je pakiranje robe važnije od sadržaja, a strasti masovne ‘hipnotizirane’ publike vrijednije od svakog estetskog kriterija.
Prvo što upada u oči jeste da je svih 17 kategorija kreirano pretežno na najjeftinijim komercijalnim produktima, sa takvim salto mortale prijedlozima da pamet stane.
Evo par primjera.
U kategoriji ”alternativna pop numera” (naglasak je na alternativna) listu otvara numera ”Trube sviraju”, standard u stilu Dragačevskog sabora, i stvarno nas zanima kakav osjećaj, u konkurenciji s tom pjesmom ili sa, recimo, ”Vreme je za potop”, te još nekim čudnim anonimusima imaju predloženi Letu štuke, Rambo Amadeus, Neno Belan ili Zdenka Kovačiček.
U tragikomičnoj kategoriji ”obrade” sudaraju se Šako Polumenta i Saša Matić sa Divljim jagodama i Dejanom Cukićem, a u ”koncertu godine” će se voditi neravnopravni višeboj – 2 Cellos vs together show Aca Lukas / Jala brat / Buba Corelli.
Oni koji su kandidature za MAC trofej blagoslovili pokazali su i poneki lucidni trenutak: kada je reper Ajs Nigrutin iz trojke Bad Copy ovog ljeta snimio ”Abu Dhabi” parodiju, namjera mu je bila ismijati trenutno popularni folk rap, pa mu se bumerang vratio – nominacijom u kategoriji ”trep numera godine”.
Hoće li (pojave li se ikako) slični komentari o ”najglamuroznijoj zabavi Balkana” nešto promijeniti? Naravno da neće. Možda ni ne trebaju. Dominirajuća publika koja živi za ovakve priče zna šta želi i ispuštuje ponuđeno. Zato i vjerujemo da jeste stiglo pola miliona glasova u nekoliko dana.
Ovaj opori glas, onda, nije namijenjen ni njima ni priređivaču (the show must go on) već, zapravo, ”urbanim manekenima”. Onima koji su ogorčeno protiv vladajućih politika, a ne izlaze na izbore, onima koji se groze trapa i trasha, ali ih mrzi otići na rock ili blues koncert, onima koji su zakleti alternativci i rokeri a na svakoj privatnoj fešti iz sveg glasa pjevaju Saše, Šake, Ace i Cece.
Tako ispada da su trešovci dominantni zato što su dosljedni.
Post scriptum
Danas je objavljeno da je poznati kazališni reditelj Kokan Mladenović povukao režiju, naslov i autorski tim predstave “Sitničarnica kod srećne ruke”, koja je trebalo da bude premijerno izvedena 11. marta 2020. na Dan Narodnog pozorišta Niš te da otvori drugo izdanje festivala Teatar na raskršću.
Riječima ”ja ne mislim da je moguće prenebregnuti osnovna osjećanja morala u životu i dužnosti u teatru i napraviti kompromise nakon kojih je gotovo nemoguće sačuvati samopoštovanje i razlog za bavljenje umjetnošću”, Kokan je obrazložio odluku o povlačenju predstave sa festivala čiji je generalni pokrovitelj državni politički lider sa čijim idejama se on, kao umjetnik i humanista, ne može poistovjetiti.
Hoće li i jedan za MAC trofej nominirani muzičar, uvjeren da jeste umjetnik, zatražiti povlačenje svog djela iz konkurencije zbog samopoštovanja i očuvanja vlastitog razloga za bavljenje umjetnošću?
Josip Dujmović
1 razmišljanje na “Beogradski MAC: jeftina roba u skupom pakiranju, ili – priča s posvetom urbanim manekenima”
Komentari su zatvoreni.