Diskofilsko kolekcionarstvo intenzivno se razbuđuje koliko je intenzivan i povratak gramofonske ploče na scenu, pa ako želite beskrajno obradovati nekog pasioniranog skupljača – idealan novogodišnji dar je jedini album sarajevske new wave synth pop grupe Bonton Baya.
U vrijeme kada je sarajevskom rock scenom već počeo dominirati new primitivs, kao lokalna reakcija na beogradsku i zagrebačku eksploziju novog vala, u Sarajevu je formirana new wave grupa s primjesama synth popa – Bonton Baya.
Iako danas potpuno nepoznati većini rock populacije, oni su diskografsku premijeru imali čak prije znamenitih Elvis J. Kurtović i Zabranjeno pušenje, jer je Bayin prvijenac ”Elpi” izašao u drugoj polovini 1983.
Bonton Bayu su činili Nikša Bratoš (klavijature – svirao poslije u grupama Bombaj štampa, Valentino, Crvena jabuka), Ademir Volić Kufi (bubanj, svirao u Rezonansi, Bombaj štampi, Valentinu), Damir Misirlić (klavijature, svirao u grupama Maratonci i Radio, te pratećem bendu Amile Sulejmanović), Zlatan Cico (basista) i Nenad Štrbac, pjevač koji je po raspadu Bonton Baye bio frontmen zanimljive sarajevska synth pop-rock grupe Garri Garrincha, čiji album iz 1985. ima jedan od najneobičnijih naslova u domaćoj produkciji, ”Leptir mašna, aktn tašna i velik radni sto, plata strašna, čak izdašna, ne, nisam ja za to!” i imao je lokalni hit ”Negacija”.
Redom, dakle, muzičari koji su bitno obilježili bh. rock scenu. Kako se, onda, moglo dogoditi da ostane nepoznata i njihova prva grupa i njihov jedini LP album?
Mlađim čitaocima najprije kratko objašnjenje: od kraja 1970-ih u Jugoslaviji su postojale republičke Komisije za oporezivanje ploča, kolokvijalno ”komisije za šund”. Recimo da im je zadatak bio plemenit, da dodatnim porezom, koji je bitno poskupljivao ploče, šund muziku učine manje privlačnom za kupce. Rezultat znamo, a o nizu besmislenih procjena suvišno je govoriti.
U načelu, prva ocjena o mogućem šundu donosila se unutar diskografskih kuća, ali ako se komisiji (u kojoj nisu bili muzički eksperti već ”odgovorni društveni i politički radnici”) učinilo da nisu uradili pravi posao, ona je bila taj ”odgovorni” korektiv.
Sarajevski Diskoton, kao izdavač albuma ”Elpi”, poslao je izdanje u prodaju, da bi naknadno stigla komisijska presuda savjesnih i odgovornih – šund!
Ploče su povučene iz prodaje, određena im je znatno viša cijena, a trgovci se lijepo zahvalili, ‘ne, nećemo je ponovo uzeti’. Tako je, prema nekim paušalnim procjenama, ”Elpi” prodan u desetak primjeraka prije nego je povučen i potonuo u zaborav.
Za jedan primjerak pouzdano znamo da ga posjeduje jedan od najvećih kolekcionara ploča na Balkanu. Znamo i to da ga nema lider i osnivač Bonton Baye, Nikša Bratoš, danas jedan od najcjenjenijih producenata u aranžera u regionu.
Na discogsu, poznatom svjetskom marketu za prodaju gramofonskih ploča, pronašli smo pak jednog prodavača iz Bosne i Hercegovine. Njegova tražena cijena iznosi 500 eura. Previše? No, rijetki kolekcionarski primjerci gramofonskih ploča vrijede onoliko koliko je pasionirani skupljač spreman platiti. A za ”Elpi” smo bar utvrdili da je vrlo rijedak.
