Ne događa se često da o muzici koju sam slušao ne mogu odmah pisati. Da trebam vrijeme da utišam zanesenost i pokušam ostvariti odmak iz vrtloga u koji me uvukla [Machina].
Ipak, svako novo preslušavanje teme ”Seksi šaman” (za današnje standarde iznenađujuće dužine od 12 minuta) strast nije smirivalo. Štoviše. Biti, onda, ”objektivan” s dojmovima o ovoj melodiji čista je samoobmana – ona traži da je nazovem onakvom kakva jeste, uzbuđenjem mjeseca, možda i godine, koje dobismo iz muzičke radionice bosanske dijaspore.
Okvir je vrlo važan. Presudan. Krenimo s njim.
”Seksi šaman” je djelo dvojca koji se naziva Machina, a pojedinačno se odazivaju kao Tony Mahagony i Edward Vulgarius. Oba su rođeni u Tuzli, a puno o osebujnosti likova u koje su izrasli kazuju njihove vlastite riječi da su tu, gdje se rodiše, ”i prvi put vidjeli cvijet, osjetili Darwinov zakon selekcije i naučili sve što uči mladost kolektiva i kao svaki 13. mladi primjerak naše vrste, u rano doba ovozemaljske egzistencije su se odlučili za muzički izraz misli.”
Tuzla je već nadaleko čuvena kao bosanska njegovateljica metal rocka, pa je Mahagony muzički odrâstao kao dio Parricide, a Vulgarius u Remembrance metalcima.
Opet njihove riječi: avanturistički duh, znatiželja i nepogodna opšta situacija su u decembru 1994. bili uzrok napuštanja rodne grude i odlaska u zemlju nekadašnjeg agresora.
U grad Leipzig stigoše. Gdje su, poslije projekta ”Skandal” započetog ’96. (a tako su nazvali svoj intuitivni postupak snimanja pjesama bez pripreme), 2004. godine iznjedrili ”eksperimentalnu” Machinu.
Ko je machina? Šta je čovjek? Ko je ubio boga? Zašto se paranoja završava sa “ja”, a umrijeti sa “ti”? Zašto niko iz ostatka svemira ne želi da nas kontaktira? Zašto nam je svejedno što je sve jedno? Da li je iza ogledala zaista zid?
Mahagony i Vulgarius pitaju – i daju odgovore. To ćete čuti, no na trenutak bismo da odemo do Chicaga.
Iste godine, 1994., kada su njih dva napustili Tuzlu, iz ovog grada odlaze Davor Paloš i njegov stariji brat Robert Paloš, zajedno sa roditeljima iz miješanog braka, te poslije dvije godine boravka u Beču, stižu u Ameriku. Nije bitno za ovu storiju, ali o njima je pisao Chicago Tribune, jer otac Osman bješe internacionalni šahovski majstor i bosanski prvak, a Davor pasionirani i vrsni odbojkaš, zapažen u Chicagu.
Braća su se u isto vrijeme muzički školovali. Davor je diplomirao pjevanje, a Robert gitaru na odsjeku za jazz. I početkom milenija su, zajedno sa Robertovim kolegom iz iste klase, Nikolom Dokićem, ritam gitaristom koji je rođen u Beogradu, a u Chicagu završio pod sličnim okolnostima, formirali indie rock band. U njega su ušla još dva domaća muzičara, bubnjar Daniel Crane i bas gitarista Elliot Taggart. A nazvali su se – Ode! Što je aorist od glagola ”otići”.
Ode su 2003. objavili prvi album ”On My Way To Learn”, dok je ”Hotel Bristol” iz 2017. bio je novi razlog da o braći Paloš pišu američki mediji, hvaleći njihov moderni rock prožet balkanskim inspiracijama.
Sad Ode spajamo sa Machine, američke Tuzlake sa njemačkim Tuzlacima na drugom kraju svijeta.
Kada su Tony Mahagony i Edward Vulgarius počeli pisati tekst i kreirati muziku za ”Seksi Šaman”, još u početnoj fazi su na melodiji surađivali sa gitaristom Robertom Palošem, a onda im se u vokalnoj realizaciji pridružio Davor Paloš, te na bas gitari Ellio Taggart i kao muzički producent Nikola Dokić, eto maltene cijeli Ode.
Potom se priča furiozno finalizira u trokutu, čiji je jedan kraj u domovini, ipak. U priču se uključuju članovi mostarske grupe Zoster, klavijaturista Adis Sirbubalo i pjevač Mario Knezović.
Tako ”Seksi šaman” dobija konačan oblik.
Epski moćan koliko je jednostavan. Razarajući koliko je dirljiv. Zlokoban, a neodoljiv. Zapanjujući i božanstven istovremeno. Opijajući i zbunjujući, jer su rijetki u tako kratkom muzičko-poetskom formatu uspjeli iskazali svu čuvstvenu bol kakva lebdi nad ovim prostorima.
Sjever, jug, istok, zapad, sve smo probali. Glasove iz druge ruke u bezdan pratili. Lažne proroke, šamane, govornike, šarlatane.… Sve smo našli, samo nismo mir... To su odgovori koje Mahagony i Vulgarius, privilegirani distancom od ove (ne)svakidašnjosti, u ”Seksi šamanu” daju na ranije postavljena pitanja. Ako univerzalni odgovor može postojati.
Prihvaćali njihov ili tražili vlastiti, uronite u ”Seksi šaman”.
J. Dujmović
