Za većinu iz moje generacije rock je, simbolično, stao raspadom Zeppelina, a prolaskom svake nove decenije sve više su se razdvajali od narednih trendova, ukopani u davnašnje. Kako ih uvjeriti da mnogi današnji dječaci i djevojčice muzikom rasturaju planetu na sitne dijelove?
Ući u svijet rocka nisam ni mogao drugačije nego preko radija i ploča, jer ozbiljni koncerti ozbiljnih bendova počeli su stizati nešto kasnije. Kada su postali standard, brzo sam shvatio da je ploča tek predsoblje za najpuniji doživljaj nečije muzike – živu izvedbu.
To je objašnjenje ove priče. Za Marka Šelića znam, poslušao sam mu pjesme, čitao kolumne, percipirao ga kao umjetnika vrijednog poštivanja. Ipak, ništa od toga ravno nije doživljaju na njegovom prvom koncertu koji sam, konačno, pohodio.
Zenička omladinska organizacija ”Naša djeca” i njen RadiYo Active minulog su vikenda u Zenicu doveli Marčela. Razlog: fundraising kampanja u koju su ranije bili uključeni Rundek, Belan, Rambo, a s kojom narasta prvi bh. community radio čiji program u potpunosti vode djeca i mladi (makar je već sada organizacijski, tehnički i kreativno nadaleko jedinstven).
Prvoga dana (20. 9.) Marčelo je mladoj publici predstavio svoj književni opus, sutradan sudjelovao u dnevnom debatnom programu, a uvečer u dvorani HKD-a priredio koncert sa Napetim kvintetom iza sebe, u skraćenoj formaciji (klavijature, violina, ženski vokal, gramofon) koja nije smetala u sali dominantnoj plus-minus-eighteen publici, makar je nas dvadesetak puno starijih pokušalo sebi dočarati kako bi sve zvučalo u kompletnoj postavi.
Imali smo dobar temelj da to zamišljamo, jer je i instrumentalno reducirani koncert bio sasvim dovoljan za zaključak da je Zenica ove noći imala live događaj godine. Istina, to vjerovatno više govori o onome što ovaj grad (ne)doživljava, ali svejedno.
Da se vratim na uvodnu rečenicu. Sve što sam slušao i na najboljim Marčelovim snimcima nije jednako face-to-face sudaru s njegovom muzikom, kada se sluša u kontekstu cjelovečernjeg koncerta, u polumraku, u okruženju euforične publike. Puno sam takvih trenutaka već doživio, ali i puno onih u kojima bend nije uspio ponoviti ni energiju ‘hladne ploče’, a kamoli je nadvisiti.
Već s prvim pjesmama Marčelov nastup sam počeo osjećati kao psihodelično-eksperimentalni underground rock koncert. Drugačije nego standardne hip hop sesije, Šelić ga je vodio po klasičnom obrascu rocka, dinamično od starta, sa blagim smirenjem u sredini i rešetanjem za finale. Čak je i nekadašnji uobičajeni rokerski ritual, kada bi bubnjar, pa gitarista obavezno izvodili virtuozni solo show, na Marčelovom koncertu dobio ekvivalent u kratkoj i efektnoj DJ scratch solaži. Pored toga, Marčelo puno više pjeva nego drugi reperi, a swing, cabare, etno motivi čine da se njegove melodije ne mogu svrstati u žanrovsku ladicu. I još nešto iz njegovog stila moram izdvojiti – sjajan, čisti, puni ženski vokal, u kombinaciji sa violinom, za emotivniji balans koji stalno, često samo diskretno, lebdi nad pjesmama i daje im pečat.
O autorovim rimama i temama sve je već napisano. Kao i o tome da Marčelo sebe ne doživljava kao generacijskog glasnogovornika. To što ga pretežno slušaju djeca hip hopa, a ne djeca cvijeća, samo je na štetu ovih drugih. Jer Marčelo je jako glasan govornik vremena.
Eto, ove večeri s njim je u Zenicu stigao dašak njujorškog klupskog undergrounda. Kao vrijedna nagrada za djecu u gradu, poput mnogih na Balkanu, sa dva lica. I koji se može voljeti, bez obzira na ono drugo, oporo lice, zbog kratke rečenice koju je na vrhuncu koncerta izrekao lokalni rock-šaman: Eto, jedan Srbin pjeva u Hrvatskom kulturnom domu dan nakon džume.
Tekst: JD / Foto galerija: Ismir Pahuljko Sačak
