Luda poslastičarka: Izaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni dana u životu

Konfučije je davno rekao – Izaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni dana u životu. Ta njegova izreka je mnogima nedostižni san ili bar cilj kojem teže. Upravo zbog toga meni privuku pažnju svi oni koji to postignu, odnosno svi oni koji uspiju u tome da rade posao koji vole.

Autorica: Hana Kazazović

Jedna od njih je Mia Dujmović, ili ”Luda poslastičarka”, kako sebe zove na društvenoj mreži Instagram. Mia je Zeničanka koja se bavi izradom torti i slastica i to tako rečeno možda ne zvuči kao tema zanimljiva za priču. Međutim, znam je godinama, znam kako je počinjala i kako su izgledali njeni prvi radovi. Skoro deceniju kasnije ona nije samo usavršila torte koje pravi i koje su sad često prava umjetnička djela, nego je usavršila i sebe. Kad danas razgovaram sa njom iz nje zrači mir i energija koju se evo ne usuđujem nazvati pozitivnom, jer to zvuči prejednostavno. Mia je danas nenametljivo i skromno sigurna u sebe i u ono što radi, pa kad pričate sa njom i postavite pitanje o teškom životu ili problemima koje nas sve muče u BiH, dobijete odgovor zbog kojeg kasnije preispitujete sebe i svoj odnos prema životu.

Kako je Mia počela sa pravljenjem torti?

Priča mi kako je prva torta koju je napravila bila ona za šest mjeseci (polugodišnjicu) njene kćerke Minje 🙂 Prije toga u rernu nikad nije ušao bilo kakav kolač, pa je sam proces pečenja kore nadgledala očekujući katastrofu. Ipak, torta je uspjela iako je bila jednostavna i nije se na osnovu nje moglo naslutiti u kom pravcu će joj pokrenuti život.

Nakon toga je nastavila sa pravljenjem rođendanskih torti za sve članove obitelji, usavršavajući tehniku i uživajući u samom procesu izrade. Sve do momenta kad je neko upitao «A da li bi ti prodala takvu tortu?»

«Tad mi je prvi put kroz glavu prošlo – vidiš, ovo bi možda neko htio i kupovati»

Do tad je Mia radila različite poslove i pokušavala sebe pronaći u raznim pričama. Kreativna je bila uvijek pa je jedno vrijeme pravila i nakit od Fimo mase. Završila je i CISCO akademiju i imala još neke pokušaje za koje danas kaže da su očito bili potrebni koraci na njenom putu, ali da prosto nisu bili suđeni da zažive jer nisu za nju.

Kad je odlučila da malo ozbiljnije krene sa tortama od fondanta, shvatila je da mora iskoristiti prednosti Interneta i napraviti stranicu na Facebooku.

«Znala sam da to moram uraditi, ali nisam željela koristiti tuđe fotografije. Jednim dijelom zbog autorskih prava i poštovanja rada drugih, a drugi je razlog bio što sam strahovala da ne stavim fotografiju torte za koju bi se, ako je neko naruči, ispostavilo da je u stvari ne znam napraviti».

Tako je odlučila da napravi ‘testnu’ tortu – kutije za CD-ove je prekrila fondantom i dekoracijom, samo da bi napravila fotografije koje može pokazati kao svoj rad. Osim kutija za CD-ove je znala ispeći i prazne kore koje bi onda ukrašavala fondantom po želji.

Prva torta i vatreno krštenje

Priča mi o prvoj naručenoj torti u o «vatrenom krštenju» koje je imala sa njom. U tom danu se sastavilo sve što je moglo poći po zlu, a ona kaže da je to valjda Svemir posložio da je stavi na kušnju i da tako procijeni je li taj posao za nju. Povreda prsta, temperatura jednoipogodišnje kćerke, sve se naguralo u jedan dan koji je ipak pobijedila i isporučila naručenu tortu na vrijeme.

«Koliko sam samo bila sretna i sa kakvim osmjehom sam dočekala da je predam… Tad sam znala da je to nešto što želim raditi i dalje. Ta strast i sreća su bile neopisive», kaže Mia.

Mia je samouka, odnosno kaže da živimo u vremenu idealnom za sve koji žele naučiti bilo šta novo. Sve što zna je naučila zahvaljujući internetu koji je nepresušan izvor inspiracije i znanja. Sad već razmišlja o tome kako bi bilo dobro da ode i na neku edukaciju, samo zbog lekcija koje već nisu dostupne na Internetu, odnosno zbog trikova koji se mogu naučiti samo uživo i od onih koji su to spremni podijeliti sa drugima.

Pitam je o tome kakve torte najviše voli raditi, a ona mi priča kako joj uvijek najviše problema zadaju one koje na prvi pogled djeluju jednostavno. Sa njima se najviše namuči.

«Torte koje u sebi imaju izazov i djeluju veoma komplikovano, poput ove «Game of Thrones» torte mi budu za uživanje i uvijek sve prođe lakše nego što sam očekivala. Valjda zato što i sama volim izazove».

Pitam je za nasljednicu, odnosno da li Minja voli pomagati oko svega. Kaže mi da je jako kreativna i da već vrlo rado pravi figurice od fondanta sa njom. Već su snimale i neka videa koja će uskoro objaviti, a upravo ovakav rad je nešto što im omogućava da se druže i provode kvalitetno vrijeme zajedno.

Fokus na vlastite snage kao osnovna vodilja u životu

Rekoh već da sam pokušala Miu navesti na priču o teškom životu, pa dobila lekciju za sebe. Na pitanje o odlasku iz BiH kaže mi da ne razmišlja o tome zbog porodice od koje se ne želi razdvajati. Priča mi i kako je na sebi testirala i uvjerila se da joj posao zavisi od onog kako razmišlja i na šta se fokusira.

«Kad počnem strahovati zbog posla, da li ću imati dovoljno za sve što mi treba, sve mi stane u životu. Onda sebe opomenem i kažem sama sebi da evo već 5-6 godina funkcionišem i stižem sve obaveze, imam život o kakvom prije samo 7-8 godina nisam mogla ni razmišljati i imam na osnovu čega da budem sigurna u to da ću se izvući iz bilo kakvog problema. Tad sve krene i ide bez problema. Nije to ona šuplja priča u fazonu «misli pozitivno i sve će biti u redu». U pitanju je fokus na snage koje imaš i na pozitivne stvari u životu, umjesto kukanja i gledanja u negativnosti. Mene to drži u životu i omogućava mi da budem zadovoljna».

I stvarno je tako. Gledajući njene radove, a posebno nakon ovog razgovora, počinjem sve više vjerovati u to da je za zdrav duh neophodno zaposliti ruke nekim konkretnim i kreativnim stvarima. Uz hrabrost da slušaš srce i ideš za onim što te zaista čini sretnim i da pri tome ne planiraš i ne računaš šta se sve može dugoročno desiti. Jer i sama Mia kaže da nikad nije razmišljala o tome gdje će je odvesti njeni prvi pokušaji i prve torte. Samo je pustila vremenu radeći dan po dan. I evo, godinama kasnije je ne mjestu o kojem nekad nije mogla sanjati, ali danas uživa.

«Samo treba biti svjestan da je u životu sve prolazno. I ono loše će proći, ma koliko bilo teško. Ali i ono dobro kad nam se dešava, pa zato to dobro treba prigrliti i uživati u njemu dok se dešava», kaže mi na kraju.

Zvuči kao poruka koju vrijedi zapamtiti i primijeniti, zar ne? Ja ću se svakako potruditi, iako znam da me i na ovo treba s vremena na vrijeme podsjetiti.