Vrlo uspješan beogradski muzički serijal Musicology Barcaffe Sessions predstavio je 26. 3. neobičnu 30-godišnju američku muzičarku Nik West, koja je, u najkraćem, oduševila publiku.
Spomenimo da je uvod za ovu noć bio odličan – prethodne koncerte u istom prostoru, 10. i 13. marta, održao je magični Richard Bona, koji je obje noći rasprodao salu i isto tako oduševio i muziciranjem i duhovitom komunikacijom sa publikom.
Nik West je kod nas manje poznato ime za masovnu publiku, ali ona je svakako svjetska atrakcija, funky pop rock senzacija, poznata kao učenica velikog Princea, muzičarka koja je slavnije kolege kao što su Steven Tayler i Lenny Kravitz, a radila je sa jednako cijenjenima, među kojima su Quincy Jones, Macy Gray i Dave Stewart (Eurythmics).
Uz karijeru, Nik je uspjela da pokrene i kampanju ”Queens of strings“ koja pronalazi talente među djevojkama i pomaže njihovu muzičku edukaciju. Među zanimljivosti iz njene biografije spada i podatak da je ona među prvima koji su zasvirali na prvom šestožičanom Fender basu, a zaštitno je lice njihove nove linije bas gitara Dimension Bass (u čijem je razvoju i učestvovala), kao i bas pojačala Black Beauty kompanije SWR.
Show koji je Nik West priredila u beogradskom Bitef Art Caffeu činili su još dvije djevojke kao prateći vokali, bubnjar i gitarista. Set su otvorili instrumentalima iz hit filma ”Nemoguća misija” i odmah rasplesali publiku, a onda Nik kreće sa svojim velikim hitom ”Purple Unicorn“, možda malo neočekivano da već tako brzo ‘ispuca’ svoj snažan, ako ne i najveći adut.
Američka funk basistkinja i pjevačica u početku je bila umjerena u komunikaciji sa publikom, kao da joj je bilo potrebno još vremena da se opusti. ”Šetam ja tako ulicom, i ugledam odjednom momka, koji je bio … uh, nevjerovatno sladak, ukusan! I posmatrala sam ga tako, ali ne možeš i da ga dotakneš, i onda sam pomislila kako je on – zabranjeno voće” – što je bio efektan uvod za njen hit ”Forbidden Fruit“.
Na repertoaru se nižu i druge njene pjesme poput zarazne „Bottom of the Botle“, a onda lagano prelazi i na cover listu, dakle obrade kao što je ”Proud Mary (Rolling on the River)“ – poznatija verzija Tine Turner a original grupe Creedence Clearwater. Na svojoh verziji čuvene pjesme Nik je pokazala svu širinu, jer je na refrenu preuzela ulogu pratećeg vokala, a djevojku iz back vocal dua stavila u centar pozornice. Pozvala je Nik i jednu djevojku iz publike da u jednoj numeri svira gitaru sa bendom, i sasvim korektno se snašla, i ta zabava koju je pjevačica pružala dokazuje koliko je ona prirodna, nije odletjela visoko do zvijezda, jer sebe i ne smatra zvijezdom.
Sa skromnijom diskografijom iza sebe (album „Just in the Nik of Time“ 2013. i mini album – EP „Say Somethin’ “ 2016.), Nik West je autentična i sa čvrstim nogama na zemlji, ali se ima utisak da će takva ostati zauvijek. Ekcentrična pojavom, specifična je po čiroki frizuri koja je, simbolično, baš u obliku bas ključa, to ne radi da bi po svaku cijenu bila drugačija, ona se jednostavno lijepo osjeća da bude u svojoj koži, da bude to što jeste. ”Želim da vam kažem nešto važno. Uvijek u životu budite prirodni, odnosno, ono što vi jeste. Nemojte imitirati druge, već zaista vi budite – Vi! Ja ću biti Nik West, vi ostanite to što ste“, poručila je publici.
U smirnijem setu u akustičnoj formi nizale su se obrade kao ”Come Together“ (The Beatles), a sve to u mješavini sa svojim numerama – ”My Relationship“ sa drugog albuma, sa kojeg je otpjevala i naslovnu ”Say Somethin’”.
U jednom trenutku Nik je krenula malo i da se igra sa svojim performansom – prvo je sišla sa scene i ostavila bend da svira, a onda se ušunjala kroz masu od barem 1000 ljudi, i kroz sredinu je započela snažan instrumental na basu, a publika je to iskoristila da se slika sa njom dok je prolazila, što je dovelo do nove euforije.
Nakon što se vratila na binu, uskoro opet izvodi nešto nešto neočekivano. ”Prvi put sam u Beogradu i ne znam da li mogu da vam vjerujem, ljudi. A, da li mogu?“ – i uz te riječi Nik West se odjednom baca u publiku, koja je na rukama nosi kroz salu i vraća do bine, gdje opet furiozno svira svoje pjesme, pa izvanrednu obradu ”Ain’t Nobody (Loves me Better)“ od Chaka Khan i za sam kraj posvetu svom mentoru, besmrtnom i neprolaznom Princeu, izvodeći njegov klasik ”Kiss“.
Euforična publika je tražila bis, ali se ipak nije desio, no svakako će Beograđani pamtiti Nik West zbog hipnotičke dvosatne večeri, ogromne energije, pravog showa programa, performansa na nivou pozorišta – i sigurno želeći da dođe ponovo.
Izvještaj: Ivan Makragić
