Jugoton je na današnji dan, 8. 3. 1989. godine, izdao dvostruki album “Balkanska rapsodija”, upisan kao prvo samostalno izdanje Džonija Štulića.
Kada je u studenom/novembru 1988. u Zagrebu počeo snimati nove pjesme, njegova Azra praktički nije više postojala. Originalni basista Mišo Hrnjak je iz postave izašao još krajem ’82., a isto je učinio i bubnjar Boris Leiner poslije turneje 1987., kojom je promoviran album “Između krajnosti”.
Premda Azru neće formalno raspustiti još godinu i pol, ona u stvari više ništa neće snimiti (ne računajući oproštajni “Blase” iz 1997., koji jeste urađen pod ‘firmom’ Azre ali s njom ima malo veze).
Album “Balkanska rapsodija” su snimili Štulić (gitara i bas), Jurica Pađen (gitara), Mustafa Ismailovski Muc (klavijature), Boško Petrović (vibrafon), Slavko Pintarić Pišta (bubnjevi) i Stephen Kipp (bas). Snimili su ukupno 30 songova, u širokom rasponu od prepoznatljivog izraza Azre i akustičarskih aranžmana do makedonskog melosa i tradicionala – pri čemu je zanimljivo da je Džoni napokon snimio “Azru”, pjesmu koja ga je inspirirala za ime grupe i uvelike simbolizirala njegovu autorsku osobenost. Originalnim stihovima sasvim prikladno je dodao: “Ja se zovem Štulić Džoni iz plemena starih Azra”.
Najvjerniji štovaoci njegovog opusa i na ovom su albumu mogli pronaći neke za sebe posebne pjesme (“Distant Karma”, “Kao kad se misli poklope”, “Teško ovaj život”, “Fait Accompli”, “Ti znaš”), ali ni jedna se nije naročito izdvojila i sve je jasnije da nekadašnji “generacijski buntovnik” više ne korespondira ni s publikom ni s muzičkim vremenom u kojem živi onako kako jeste na početku karijere.
O njegovom ‘gubljenju’ kazuje i ovo: prvu kreaciju omota albuma “Balkanska rapsodija” Džoni je naručio od zagrebačkog dizajnerskog studija “Greiner & Kropilak” (Boris Greiner i Stanislav Habjan), koji je 1983. uradio hvaljeni omot za Azrino “Krivo srastanje”. Njihovu novu grafiku upućeni su ocijenili kao vrhunsku, ali Džoni je ilustraciju odbacio, jer na njoj nije bilo – njegovog lika. Na kraju je, umjesto dizajnerskog remek-djela, omot načinjen od screen-shota iz jedne TV emisije Dražena Vrdoljaka u kojoj je gostovao Džoni Štulić.
Godinu poslije izlaska ”Balkanske rapsodije”, sa Štulićem je 1990. godine za magazin ”Stav” intervju uradio poznati muzički novinar Vladimir Stakić, a vrlo je ilustrativan za Džonijeva tadašnja razmišljanja, pa iz njega prenosimo neke probrane dijelove.
STAV: Ne možeš poreći da si od početka karijere, blagodareći i pjesmama i onome što si pričao vukao etiketa sve do ultraljevičara. A u međuvremenu se toliko toga okolo promjenilo da…
JOHNNY: Da sam ostao na ljevici da bi ljevica došla na desnicu. Sve se ostalo oko mene promjenilo, što je inače fakt. Najveći ljevičari su postali najveći desničari. Četrdeset godina smo slušali zavijanje vukova, sada ćemo četrdeset godina slušati blejanje ovaca. I sad, što bih ja u svemu tome trebao raditi: da blekećem ili da zavijam? Što se od mene očekuje? Izgleda da moram napraviti takvu situaciju da se od mene očekuje da zavijam, ako već ne znam blejati.
STAV: Planiraš osnovati Balkansku partiju rada. Hoće li ona biti transnacionalna?
JOHNNY: Samo ukoliko se složimo da jebeš zemlju koja Bosne nema. Ak’ to vrijedi, vrijedi i ovo. A puni naziv treba biti “Balkanska partija rada (goli kurac)”. Da se jednog dana, kad se gospoda uohole, bar sjete odakle su krenuli kad već ne znaju kuda idu.
STAV: Sve zajedno, i ideja i partija djeluju prilično neozbiljno.
JOHNNY: Tako je, da bi jednog dana sve to moglo pokazati se kao vrlo ozbiljno. Jer, kad bi sad bilo vrlo ozbiljno, onda bi vjerovatno na kraju bilo vrlo neozbiljno. Bila bi opća komedija, kao što je slučaj s mnogim dosadašnjim iskustvima tog tipa, ne samo kod nas. Ali neka ima bar malo humora u svemu tome, već će biti lakše.
STAV: Čudno je da se ti baviš radnicima, da se poistovećuješ s njima. Otkud to?
JOHNNY: Takva mi je pozicija u lancu reprodukcije. Tko ima u rukama ekonomiju, taj ima i vlast. Ja je nemam, pa sam dakle u istoj poziciji kao i bilo koji radnik. Ja i jesam radnik.
STAV: U tome vidim tvoju želju da budeš Mesija, predvodnik.
JOHNNY: A jel’, kako si došao do toga, po čemu? Rekao sam ti što trebam gole kurce. Ali bolje od sebe, jer su oni moj interes. Od gorih nemam nikakvu korist. Samo ću biti još gori, koji sam se kurac mučio u životu da budem gori. Moj interes su bolji od mene. Ja, bilo kao Mesija, bilo kao zadnji kurac, trebam boljeg od sebe. To je moj privatni interes.
Partija rada je vrlo časna organizacija, jer bez rada nema ništa. Ne potcjenjujem ljudski rad apsolutno. Ne bih rek’o da sam Mojsije. Ako moram to raditi, onda je to samo zato što netko mora skupiti nešto, organizirati, brinuti se da nema što nema. Za to treba kvalitetan kadar, a njega nema. I zato će cijela stvar ostat na papiru još najmanje pedeset godina.
STAV: Čemu tolika pretjerivanja?
JOHNNY: Namjerno pretjerujem da bi se stvari bolje vidjele. To je kao s lastikom. Kada hoćeš vidjeti je li negdje zarezana, moraš dobro je nategnuti da bi vidio gdje će puknuti prvom sljedećom prilikom.
STAV: Da li se slažeš s ocjenom da smo ovdje, u Jugoslaviji, sada generalno slobodniji nego ikad ranije?
JOHNNY: U nekom smislu jesmo, a u nekom smislu nismo. Jesmo utoliko što nas ima više koji smijemo razgovarati, pomišljati da nešto napravimo, a nismo utoliko što smo prije bili više svoji nego smo danas. Jer prije smo, pod Titom, imali svoju nezavisnost kakva je bila, takva je bila čiji je on bio ja,ac, a s kim se on oko nje dogovarao manje je bitno…
Ali je to ipak rađeno laički i zbog toga smo mi sad u ovakvoj situaciji. Ak’ se ovako nastavi, tu nema ništa za nas. Idemo ka totalitarnom svijetu, Orwelovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska hrana za, ne znam, islamski ili afrički front, kako se već gospoda nagode. Kao što je otprilike, uostalom bilo i do sada, ali smo nekako više nastojali da imamo stvar u svojim rukama.
STAV: Jesu li te i ranije ovoliko interesirale teme bez veze s glazbom ili je to stvar novijeg datuma?
JOHNNY: Ja sam se i počeo bavit’ muzikom zato što sam sve ovo imao u glavi i muzika mi je bila jedini način da to nekak’ kanaliziram, da dođem do objekata za komunikaciju. Nema čovjek inače s kim razgovarati. I sad nemam s kim razgovarati, a kamoli kad ne bih bio poznat. S kim bih mogao razgovarati? S kim? Stavili bi me u ludnicu! Da ne bi’ došao u ludnicu, moram razgovarati.
STAV: Nekako mi se čini da ti s godinama narasta sklonost ka smatranju sebe za preteču svega postojećeg? Teško je naći bilo što u ovoj zemlji što se kronološki pojavilo poslije tebe, a da ne tvrdiš da je pod tvojim utjecajem?
JOHNNY: To je zato što imam bolje viđenje od drugih, pa znam. Ne zato da bih ja dobio išta poena na to. Sve što kažem može se vrednovati: dobro i loše, je tako nije tako, ali ja tako stvari vidim i tako mislim. Ali ova tvoja konstatacija stoji, a ako treba dokazati, možemo konkretno, točku po točku, ali neće biti mjesta za sve.
STAV: Na šta si konkretno utjecao u domaćem rock’n’rollu?
JOHNNY: A na što nisam?
STAV: Dobro, na što nisi?
JOHNNY: Nisam utjecao na Bijelo dugme kad se pojavilo, nisam utjecao na one prije Bijelog dugmeta, nisam utjecao na Grupu 220. Ali od kad sam se pojavio utjecao sam na sve! I ne samo na rock’n’roll nego baš na sve. Možda ne na nogomet u tolikoj mjeri, ali sigurno i oni što igraju misle da bi trebali biti kao Johnny Štulić.
STAV: Postoji jedna točka koju relativno lako prelaziš i kada počinješ govoriti i ono što ne misliš. Svjestan si toga?
JOHNNY: Da. Kad govorim emocionalno onda sam takav, kad govorim logično onda sam onakav.
STAV: Ipak, u cijelom tvom novom medijskom nastupu vidim jednu vrlo veselu, obješenjačku žicu?
JOHNNY: Vrlo je vesela, da. A što nam drugo preostaje? Ne da se mi sad moramo svi veseliti, daleko od toga. Ali ako ispadne nešto veselo, daj da se svi nasmijemo pa će nam možda opet biti malo lakše. Jer ako nema šege i zajebancije, jebeš život.
STAV: Čini se da uživaš igrajući se sofizama. Da se uvaljuješ u teško razrješive logičke zavrzlame i da njima mučiš sugovornika, a nekad i sebe. Zašto?
JOHNNY: Zato što čovjek mora misliti da bi se izvukao iz te nemoguće situacije. Ako nije u nemogućoj situaciji on ne misli. A pošto se od mene očekuje da mislim, a i ne samo od mene, volio bih da svi ljudi misle, onda bih ja još više mislio, pa bi nam svima bilo zanimljivije. Zato se moram uvaljivati u te neke nemoguće situacije, to je isto fakt.
STAV: Ne čini li ti se da si zatvarajući se u ovaj način mišljenja i ovaj krug tema suzio krug ljudi koji se zanimaju za tvoju muziku? I koliko ti je to u suštini bitno? Koliko ti je uopće stalo do toga da ljudi sada primaju tvoje pjesme na način na koji su ih primali ranije?
JOHNNY: Po svom karakteru sam emocionalno vezan za razumsko. Tako da nekako u svojoj biti ne mogu voljeti ono za što nemam interesa. Nisam jako pametan i kad ne mislim pogodim, kada mislim, zajebem se. Ne misleći, ja sam mislio da je bolje da iza sebe imam pet tisuća ljudi koji me razumiju, nego pet milijuna koji me kupuju i ne razumiju. Nikad neću pogodit’ bilo kome, to je moja politika. Jer ja bih prvi to kupovao. Ja.
STAV: Koliko u svim ovim intervjuima koje daješ ovih dana razgovaraš s ljudima koji te pitaju, a koliko sa samim sobom? Čini mi se da se nikada ne daš kanalizirati.
JOHNNY: Znam samo to da ne želim da fasciniram druge, to mi nikad nije bila ambicija. Oduvijek sam govorio da bih bio sretan da imam najmanje od svih. Onda bi me ljudi bar pustili na miru. Prema tome, hoću da se i drugi obogate, da njima bude bolje, e onda će i meni puno bolje bit’. Jer kad je samo meni dobro, meni nije dobro, što će to meni?
Ne da ja idem za tim da svima bude dobro, idem za tim da me ostave na miru. A ostavit će me i pustit će me da prođem svojim putem samo ako su oni zadovoljni. Ja sam, ovak’ malo čudan čovjek, ali ako oni to vide i ne daju mi da prođem, šta onda meni drugo preostaje. Mali siroti provincijalac mora se snalaziti.
STAV: Misliš da si čudan?
JOHNNY: Jesam, malo, da. Sebi nisam čudan, čudan sam kad se kompariram s drugima. Onda vidim gdje mi je mjesto. Nisam ja budala, to bar nisam. Ali to ne znači da ne bih mogao biti budala. Nitko nije savršen. I dobro je da čovjek nekad bude budala, tim se više vidi kad nije budala. Tak’ da me to uopće ne smeta.
Koji put od sebe i radim budalu samo zato da se vidi da to nisam oduvijek bio i da tu ima i dobrih, pametnih stvari. Nitko ti ne zna koji put reći tako dobru, pametnu stvar k’o budala. To je stara stvar. Zato su kraljevi i imali lude. I Turci su to slično rješavali. Oni su Sultanu slali vezira koji mu je ljubio noge jer nije smio gledati ga u oči i govorio: “O Presvjetli, o Veliko Sunce, oni kauri, oni bijesni psi, oni nevjernici, zamisli, oni kažu da si ti pizda!” Tako to funkcionira na cjelom svjetu. S kravatom ili bez nje.
STAV: Na kraju, kako se ojsećaš u situaciji kada su stare pjesme bolje prihvaćene od ovih novih?
JOHNNY: Pa bolje išta nego ništa.
STAV: To te ne uzbuđuje?
JOHNNY: Ne. Uopće. Znam da će biti onako kako ja kažem. I ne samo to, kako kažem tako će i biti jer nema drugog izbora. Sasvim sigurno. A ono što sam ja mislio prije deset godina mnogi misle sada. Tako će za deset godina shvatiti da je i ovo bilo u redu. A onda će ponovo doći jebati me u mozak s istim stvarima.
Razgovarao: Vladimir Stakić (Stav, 1990.)
Izvor: Yugopapir
