Ne zna se pouzdano inovator koji je, tamo negdje potkraj ’80-ih ili početkom ’90-ih, prvi zasvirao turbo folk (osim da mu je Rambo Amadeus dao ime), no jedan od prvih junaka ovog hibridnog žanra ilustrativan je za njegovu formu – Aleksandar Vuksanović je svirao klavijature u rock bendu famozne beogradske pjevačice Viktorije, da bi sredinom devedesetih počeo solo karijeru kao turbo folk zvijezda Aca Lukas.
Elem, turbo folk je izrastao na temeljima tzv. novokomponirane urbane folk muzike, još jednog (iz današnje perspektive podnošljivog) hibrida od pomiješanog folka i popa, čije rane perjanice su bili Toma Zdravković, Silvana Armenulić, pa Šaban Šaulić ili kasnije dva Halida, Muslimović i Bešlić.
Stajali su u to vrijeme, hrabro ispršeni na suprotnim barikadama, svi oni rock sastavi koji su konačno počeli probijati granice tiraža i posjeta na koncertima, Bijelo dugme, Divje jagode, Atomsko sklonište, Zabranjeno pušenje, Azra, Film, Idoli, Električni orgazam, Bajaga…
Onda su se počele primicati devedesete…
Temeljni balkanski folk – sevdah, polka, popevka, starogradska pjesma – s novokomponiranim folkom su ubrzano gubili korak, ostajući bliski tek vremešnoj generaciji. No, i ta novokomponirana generacija je, prirodno, počela stariti, pa se neko dosjetio načina za približavanje nadolazećoj mladoj publici: u instrumentarij folka su, uz obavezni zvuk harmonike, uveli električne gitare, sintesajzere, rokerske bubnjarske setove, izmiješali arapske, romske i balkanske melodije, a pjevači počeli izvoditi čudne melodijske ukrase, poznate danas kao ‘zavijanje’. I rođen je turbo folk. Svjetski unikatan. Žilav, probitačan, agresivan kako ovdje ni jedan stil ranije nije bio.
Rock, od kojeg je preuzeta forma, danas je marginaliziran. No, ako u nekom elementu još dominira, onda su to open-air festivali. IN Music, OK Fest, Ferragosto, Arsenal, Gitarijada, Demofest, Exit privlače u nekoliko dana više publike nego bilo koji samostalni rock koncert. Pa rock žestoko živi makar od festivala do festivala.
Dugo je trebalo da se u probitačnoj turbo folk zajednici dosjete da preuzmu i tu formu. Ali su se dosjetili.
Kako objavljuje Mondo, u Beogradu se ovog ljeta rađa ”najveći festival popularne muzike u regionu, koji će okupiti najpoznatija imena muzičke scene na tri tematske bine, te će publika na otvorenom prostoru beogradskog Sajma, od 11. do 13. 7., imati priliku da uživa u preko 40 koncerata, na festivalu koji će biti priređen po najvišim produkcijskim standardima svjetskih festivala”.
Preciznije, na bini ”Koreni” najavljeni su ‘doajeni’ Haris Džinović, Šaban Šaulić, Ana Bekuta i još mnogi drugi, na bini ”Ulaz” nastupaju uzdanice pop i folk scene Srbije i regiona, kao Željko Joksimović (?), Petar Grašo (?), Saša Matić, Aco Pejović, Tropico bend, Magla bend i opet još mnogi drugi, a ”IDJ” ide u korak s vremenom i otvoren je za Rastu, THCF, Nikoliju i ine kreature turbo-repa, turbo-densa, turbo-arendbia, sve uz ”sjajne vizuelno-scenografske efekte koji stvaraju magiju na bini”.
Tri dana, na tri bine sa više od 40 izvođača i šest festivalskih zona na festivalu nazvanom ULAZ!
Suprotno od EXIT. Što bi bilo duhovito, da nije bolno oporo.
Zanimljiva će biti repriza sraza iz ranih devedesetih, muzičkog, moralnog, duhovnog…
Ispada ”džaba ste krečili”. Ispada, džaba je Balašević spjevao ”Ma, jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati, za vama niko neće žaliti, niti vam stihove kovati”.
Devedesete su još ogledalo u kojem se prepoznajemo. Ili, ovako: ulaz je sve zatrpaniji, nažalost i Exit. Ne muzički.
