Jesu li u dva vikenda dvije uzastopne ‘bosanske pobjede’ u hrvatskom muzičkom reality showu svijetu nove ironične epizode iz bosanskog lonca apsurda, čija poenta može biti: ima nade – samo za nomade?
U čemu je razlika između masovnog odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine ka dalekom i nešto rjeđeg ka bližem Zapadu?
Prvi su shvatili da ‘ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat’ k’o što ovo grije‘ još dugo neće izgovoriti niko razuman, a neće čak ni oni (pre)plaćeni za svakodnevne šuplje fraze. Odlaze mladi, bez povratka.
Drugi se još nadaju da nešto mogu ostvariti i ovdje, ali makar uz privremenu satisfakciju i potvrdu da vrijede, koju potraže u bližem susjedstvu, pa se vrate.
Dva vikenda za redom mladi i do prije kojeg mjeseca nepoznati muzički talenti iz BiH osvojiše hrvatski muzički reality show svijet, praćeni euforičnim hvalospjevima i obećanjem velike karijere.
Dakle, u finalu šeste sezone ”Supertalenta” hrvatske Nove TV, 16. 12., publiku i žiri s nogu su oborili Zeničanka Adna Šestić i Sarajlija Denis Barta, koji je i osvojio titulu pobjednika. Nekoliko dana kasnije, u novom finalu, u RTL-ovom showu “Zvijezda”, 31. 12., pobjedu među 2500 prijavljenih kandidata osvaja Ilma Karahmet iz Kiseljaka nadomak Sarajeva.
Ilma, kojoj je tek 18 godina, već je, kao 13-godišnje čudo od djeteta, fascinirala u ”X faktoru”, a o njenoj još nepostojećoj karijeri pokušava brinuti Sarajlija Amil Lojo, i sam jedan od autora i producenata novije generacije koji daje sve intrigantniji pečat ovdašnjoj pop sceni.
Kojoj? Bosanskohercegovačkoj? Postoji li ona, zapravo?
Njeni velikani iz slavnih sedamdesetih i osamdesetih svoju muzičku sudbinu, poslije nesretnih devedesetih, nisu mogli vezati samo za ovu na sve moguće načine devastiranu zemlju. Od Čolića, Montena, Bregovića, Samardžića, Lošića, Karajlića, Đurića, Sučića, Likića, Vučine, koji su promijenili adresu, do onih koji to nisu učinili, svi od reda su karijeru mogli nastaviti i graditi samo zahvaljujući i tržištima okolnih zemalja.
Događa se to i novim zvijezdama iz ovih godina. Za primjer uzmimo Zoster, Letu štuke ili najnoviji Helem Nejse – koliko koncerata mogu godišnje izvesti u BiH, koliko dobiti od tantijema za medijsko emitiranje pjesama (kad najveći mediji ne plaćaju ništa), koliko mogu prodati albuma (kad diskografije ni tržišta nema)?
Ako vam je Dubioza kolektiv pala na pamet, oni su druga i netipična priča, socio-muzički fenomen koji treba izučavati, jer se u dogledno vrijeme neće ponoviti.
Drugi primjer: muzičke redakcije iz Hrvatske i Srbije ovih dana proglašavaju najbolje albume objavljene u svojim zemljama tokom 2018. Biraju ih raznim žanrovima, od popa i rocka do hip hopa, u konkurencijama od otprilike po stotinjak izdanja. Onih ovdje, s potpisom bh. izvođača nema više od desetak, i to ako u njih uključimo i one što još samo moralno i emocijama pripadaju ovoj sceni, poput Ede Maajke.
A talenti iz ove zemlje svejedno pobjeđuju u ogromnoj konkurenciji – izvan zemlje.
Kad se pogase blistava svjetla reflektora pod kojima su dobili trenutak slave, trebaju autore da im pišu pjesme, trebaju izdavača, producente, menadžere, promotore, klubove za stalne nastupe, medije da ih nastave pratiti. Što će reći, cijeli mehanizam, koji ovdje šepa.
Tri mogućnosti imaju najnoviji reality heroji. Da sve prihvate kao krasnu epizodu o kojoj će pričati unucima i nastave sve ono što bi radili i bez talent showa ili da, uz ogroman rizik i na jako duge staze, okušaju sreću u uređenijem muzičkom sistemu. Zadnja je da se muzikom bave iz ljubavi. Bez karijere.
Emocije i želje su jedno. Činjenice drugo.
