Može li neka nova muzička generacija riješiti misteriju urbane muzičke scene u Zenici, jednom od pet najvećih gradova u BiH, a sa najmanje produktivnim i eksponiranim autorskim djelovanjem?
U vrijeme kada se u Tuzli, pod okriljem FM Jama, počeo razvijati, pa onda i regionalno ekplodirao fenomen autentičnog tuzlanskog hip hop kolektiv(izm)a, po zeničkim haustorima, podrumima, malim klubovima i ponekad ulici nastajala je slična klica, kroz jednu čudesnu tinejdžersku ekipu Gluho doba. U ratnim i prvim poratnim godinama bili su, štaviše, fenomen, a na njihovoj energiji krajem devedesetih i početkom milenija pojavljuju se Mučenička grupa, Bigga, Reflex, Sani, Oštrice…
Šta je to nedostajalo da se razbukta gradska scena?
Jednu od misterija čini upravo sudbina Gluhog doba. Skoro cijeli bend udružio se 2003. sa dvojicom članova nekadašnje sarajevsk grupe Ornamenti i nastala je Dubioza kolektiv, iz koje su, jedan po jedan, odlazili zenički članovi, svi osim ključnog vokalnog dvojca Almira Hasanbegovića i Adisa Zvekića.
Na sličnom fonu, ostali ranije spomenuti su ili prestali raditi bez zapaženih autorskih ostvarenja ili su manje-više imali ograničeni domet.
Nedostatak ambicija?
Moguće, ali znakovito je da u svim prošlostoljetnim godinama iz Zenice izađe samo jedan originalni pop-rock album ”Ljubavi malog Werthera” grupe Nemoguće vruće i jedan polovično zenički, ”Pod tvojim prozorom” grupe Ritam srca, nastale fuzijom banjalučkog Radija i ‘odbjeglih’ članova Nemoguće vruće, autora/ritam gitariste Asmira Spahića i pjevača Mladena Vidovića.
Ni u novom mileniju slika nije dobila puno boja. Premda je Zenica imala neke vrlo zanimljive muzičke pojave, poput autorske alter rock grupe V.E.K. ili sjajnog vokalnog fusion-sastava Bel Canto, album objaviše tek pop-rock-world Balkaneros (”Balkaneros rokenrol”, 2013.), a poslije par singlova reggae/r&b autora i pjevača Zlatana Karića još se čeka njegov prvi album.
Premalo za grad od stotinjak hiljada stanovnika i (tek usput) oko 5000 muzičara odškolovanih u gradskoj osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi.
Usporedbe sa Tuzlom i Mostarom, gradovima s približno jednakim brojem stanovnika, ponešto govore o fenomenu zeničke muzičke ‘apatije’.
Pored znamenitih repera, tuzlanski kraj je danas prepoznatljiv i po metalcima svih podvrsta, uz pokojeg kantautora (Jasmin Mag, Davor Matošević), pop sastav (Jutro) i vokalne soliste, a kao posebnu kategoriju ću izdvojiti Damira Avdića Grahu. Bosanski psiho je sam objavio više albuma nego svi zenički izvođači zajedno. Zapravo, nepravda je ne spomenuti i manje poznatog, ali jednako provokativnog underground rock genijalca, Edina Džambića (aka Dječak iz Vode) iz obližnjeg Brčkog, koji je u svojoj diskografiji zabilježio deset (!) albuma. Iako nešto govori i podatak da Avdić danas živi i radi u Ljubljani, a Džambić u Zagrebu, njihov muzički poriv, temelji i inspiracije imaju bosanski korijen.
Mostar će se prvenstveno podičiti Zosterom i čudesnim world-jazz Mostar Sevdah Reunionom, no niz je novijih autorskih sastava koji čine muzičku sliku ovog grada: Floridus (album ”Na vrhu svijeta”), pop-rock grupa Nešto između (album ”Budi svoj”), indie grupa Jester’s Play (album ”Sapere Aude”), hard rock grupa Mustang (album ”On with the Fight”), Anja Rikalo & The Band, Anita Šunjić & Catarza, kantautor Sanel Marić Mara (četiri izdata albuma)…
Ipak, ne u ovom broju autorskih pojava u Tuzli i Mostaru, već u nečemu drugome treba tražiti odgovor o njihovoj (šta god u tim gradovima lokalni muzičari kazivali) bogatijoj sceni. Sadrži ga samo jedna riječ: kolektiv(izam).
Hip hop je u Tuzli stvarao FM Jam kolektiv, a teško-rokersku Dom mladih. Novu scenu Mostara, možda sporije i s više znoja nego je normalno, stvaraju Pavarotti Centar i Mostar Rock School kolektiv.
U Zenici ni kolektivizma, ni Doma mladih. A kao pojedinci, svako u svoju tikvu puše. Kratko i jezgrovito detektiranje.
Bio je to golem uvod u finalnu, kratku vijest.
Zerin Husejnović je 19-godišnjak, netom oslobođen srednjoškolskog ‘ropstva’, koji se u slobodno vrijeme počeo baviti rap muzikom još od osnovne. Simpatično mu je objašnjenje – svidjelo mu se kako neko u 3 minute uspije uskladiti toliko teksta u jednu cjelinu.
Zerin se, pod scenskim imenom MOŽDA (a tako je puno u njemu simbolike u kontekstu cijele priče!) usudio jučer (19. 6.) javno predstaviti svoju prvu pjesmu i spot ”Tiran lirike”. On je napisao te famozne rime, a muziku, aranžmane i programiranje obavili su Nermin Bihorac i Ernad Bihorac, uz još sviračke uloge, dok je sve izašlo iz produkcijskog studija RadiYo Active Zenica i matičnog udruženja ”Naš djeca”.
Hoće li MOŽDA uspjeti savladati zeničku karmu?
Kako god brutalno zvučalo, to je manje važno pitanje. Presudnije je hoće li RadiYo Active postati lider famoznog kolektivizma? Ili, drugim riječima, ne biti samozadovoljno zatvoren u uske fake-elitizirane krugove, nego lider koji će pokrenuti nove vjetrove, umjesto ovih čudnih, ustajalih koji uglavnom nad Zenicom lebde (a nisu samo željezarski).
Tada ćemo Zerina nazvati KONAČNO. I dočekati još puno takvih ambicioznih klinaca.
J. Dujmović
