Ovih dana objavljen je drugi roman zeničkog pisca Selvedina Avdića, ”Kap veselja”. Ako su prethodna djela, prvi roman ”Sedam strahova”, te čudnovata hronika rodnog grada ”Moja fabrika”, nekome mogli ‘zvučati’ kao one-hit wonder, nova romansijerska hronika Zenice je ‘muzika riječi’ koja definitivno ustoličava raskošnog pripovjedača.
Među nekoliko prvih prikaza knjige ”Kap veselja”, koji to potvrđuju, izabrali smo recenziju sarajevskog novinara i kritičara Đorđa Krajišnika, objavljenu u ”Oslobođenju”.
Njegov prikaz je, sam po sebi, vrlo recentan, ali i slikovito otkriva važnu potku Avdićevog djela – ako priču o nekim minulim vremenima danas emotivno može doživjeti jedan 30-godišnjak koji ih nije proživljavao, kakav je Krajišnik, pisac je, pišući ‘za sebe’ i ‘o svojim duhovnim korijenima’, pokazao da je dotaknuo sveti gral autorstva i postao bezvremen. Ili svevremen.
*
Svojim novim romanom “Kap veselja” Avdić tematski okvir i pomjerenu atmosferu svog prethodnog romana sada razvija još uspješnije i suptilnije. Ozračje je poznato, postsocijalistički radnički grad, “kolijevka proletarijata”. Sivilo se oteže i vrišti sa zidova, iz vazduha i kad sunce sija, sipi nekakva bolesna vlaga. Kulisa je neprestano zamagljena, a iza uglova i iz mraka pomaljaju se kreature i aveti. Šef sale hotela “Metalurg”, sveznajući pripovjedač, bibliofil i znalac svih gradskih priča, kroz prozor svog ureda gleda na grad.
Već danima grad opsjeda brujanje nepoznatog porijekla. Onog trenutka kada Miran, junak ove priče, nakon godina izbivanja, nestanka nakon rata, stupa ponovo u svoj grad, brujanje iznenada, kako je i došlo, prestaje. I priča može da počne. Avdić “Kap veselja” ispisuje u dva uporedna pripovijedna toka. Jedan je glas sveznajućeg vrckavog pripovjedača iz hotela “Metalurg”, a drugi je Miranova priča o povratku. Kombinujući i naizmjenično smjenjujući te dvije perspektive, Selvedin Avdić majstorski gradi priču koja otkriva snažnu i sivilom zagušenu postapokaliptičnu sliku grada, ali i priču o jednoj pjesmi i nadanju, o ljubavi i demonologiji svakodnevice.
Određujući svoj roman prostorno na dvije ključne lokacije – hotel “Metalurg”, kao slika i prilika opustošenosti i avetne praznine postsocijalizma, i ulaz Miranove zgrade, kao stjecište poluludih ljudi-zombija – autor na mikroplanu ispisuje prozni iskaz koji uvjerljivo, uz neizostavno prisustvo i teret sveprisutnog i nevidljivog zla koje se manifestuje u sjajno izgrađenoj atmosferi romana “Kap veselja” zrcali vrijeme jednog poraza, sažvakanosti i crnila. Ali i možda očajnički pokušaj da se taj grad, takav ruiniran, nekako pojmi i razumije. Da se zaroni u njegov mrak, da se sa njim hrve i povređuje i da se ispita ono slomljeno ljudsko u njemu. Ili kako to kaže sveznajući pripovjedač iz hotela “Metalurg”: “Živjeti posvađan s gradom najbolji je način da se on razumije. Ne treba mu povlađivati, laskati njegovoj okrutnosti, praviti se da ne vidimo opasne mane, treba mu se suprotstaviti, naljutiti ga da se napne do pucanja ne bi li pokazao svoj bijes u punoj snazi i tako otkrio slabosti. Tada treba staloženo kročiti u mrak između pukotina”.
Iz tih pukotina i podzemnih tunela, u kojima ljudi iščezavaju, tih adresa koje su, kako jedan pjesnik pjeva, postale mozak, Avdić stvara nekoliko sjajno karakteriziranih likova, koji kao mali pandemonijum marširaju ovim romanom. Počevši od lika Honde, bivšeg bajkera, i stanovnika nastanbe u stablu trulog drveta na rijeci, preko usjedilice Dragice koja je uho cijelog ulaza i Arhitekte, ostarjelog ljubavnika, koji i dalje po navici svakog dana kupuje svoje paklo prezervativa, pa sve do bivšeg kriminalnog istražitelja Lombrosa, koji vidi zvijeri svuda oko sebe i bilježi ih i opisuje u svom Leksikonu zvijeri, i Miranove ljubavi Verene, žene tranzicijskog bogatuna Kralja banana. Kolorit je to likova u svim nijansama bodljikave žice i smoga.
Gotovo svi oni, svako u svom rastrojstvu, obilježeni su osjećajem nekakve jezive prisutnosti pokrova straha, koji iz svega izbija, i koji je u Avdićevom romanu izgrađen gotovo sa atmosferom Lynchovih i filmova Andreja Tarkovskog (a ko je gledao “Mulholland Drive” i “Slatkera”, biće mu jasno o čemu se radi). Uopšte, filmičnost romana “Kap veselja”, njegova kadrirana atmosfera, dovedeni su do iznimno preciznih i dojmljivih slika. Koje pomjeraju stvari, i koje u jednom maljevićevski ogoljenom crnilu uzburkavaju emocije, guše i oslobađaju. Jedna rečenica koju pred Miranom, koji kao nekakav ovovremeni Ahmet Šabo dolazi iz dana u dan da gleda u rijeku, izgovara Honda pogađa možda u srž najjezivijeg osjećaja svijeta koji izvire iz jedne fatalističke statičnosti i poraza, a koji tako precizno sažima cijeli jedan mentalitet: “Nemoj ići preko rijeke. Neki ljudi stoje na brdu i gledaju dolje. Nemoj ih se plašiti, samo stoje i gledaju, ali nemoj ni ići preko rijeke”. Teško da je u posljednjih dvadeset godina naše književnosti jedan pisac sa ovakvom, pjesničkom preciznošću kazao nešto tako istinito o nama.
Konačno, apokalipsa završetka, posljednjih scena ovog romana, taj očajnički bijeg u brda, pokazuju da je “Kap veselja” Selvedina Avdića roman kakvog se ne bi postidjele ni mnogo veće književnosti. Dakako, teško je da će ovaj roman dobro kotirati na pijaci “regionalnih” književnih nagrada, ali koga briga za to. “Za šest minuta grad će progutati zemlja. I mi ćemo sve jasno vidjeti, kao da gledamo u vlastite dlanove.”
Đorđe Krajišnik
Izvor: Oslobođenje
