Kad postanu nacionalne ili međunarodne zvijezde, puno muzičara prestaju istraživati i eksperimentirati, jer pad je brži od uspona. Ako tražite inovativne bendove, oni su izvan manistreama i najčešće na početku karijere.
Tune-Yards je američki muzički projekt koji je 2006. pokrenula pjevačica Merrill Garbus.
Svoj art-indie-pop sa primjesama afrobeata i rhythm & bluesa predstavila je tri godine kasnije na prvom albumu ”Bird-Brains”, ali kao lo-fi snimljen na kućnom snimaču i objavljen kao vlastito izdanje na audio-kaseti (!) nije mogao ni proći drugačije nego nezapaženo.
Nakon što joj se 2009. pridružio bas gitarista Nate Brenner, zajedno su uradili drugi album ”Whokill‘ za nezavisnu etiketu 4AD i konačno se pojavili na alternativnim top listama, da bi treći ”Nikki Nack” (2014.) već zabilježio i solidan rezultat, probivši se do visoke četvrte pozicije na američkoj alter top listi, a Garbusova je od uglednih američkih kritičara ocijenjena kao ‘inovator na duge staze’.
Osim što pjeva, Merrill Garbus svira ukulele i udaraljke, te je uz Brennerov bas to osnovni zvuk Tune-Yardsa. Zajedno pišu sve teme u kojima koriste brojne stilove kao akustični folk, rock, R&B, punk rock, funk, free jazz i afrobeat pod zajedničkom oznakom ”art pop” i sve više su vrijedni pažnje.
Na veliko zadoljstvo ustanovljavamo da i na famoznom You Tube kanalu, kojim dominiraju estradne veličine, broj ”Water Fountain” sa zadnjeg albuma ima fantastičnih skoro 2,5 miliona pregleda (obavezno pogledati do kraja).
Kao uvod za novi album ”I can feel you creeping into my private life”, koji će biti objavljen početkom iduće godine opet za nezavisni 4AD (još nisu komercijalni da bi ih spopadale velike diskografske kuće), Tune-Yard su jučer objavili prvi singl ”Look at Your Hands”.
Teme koje Garbus-Brenner najavljuju za novi album su rasa, politika, feminizam i prirodno okruženje, dok se muzički oslanja na plesne ritmove osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Da, svijet je u rasulu, ali ja se trudim da prodrem što dublje u svaki ‘izam’ koji nas okružuje i kako se to manifestira na mene, moje svakodnevne aktivnosti i interakciju. Produkcija u maniru osamdesetih vjerovatno je proizašla iz moje želje da mi vokali zvuče robotskije, što je kontrastno jako iskrenim tekstovima. Probala sam obraditi svoj glas i sviđa mi se kad je zarobljen u mašini, o novom materijalu kaže Merrill Garbus.
Propitkuju je o tome sad već i novinari najpoznatijih američkih muzičkih magazina. Nadati je se da to, ipak, nije otvaranje prolaza do maninstreama…
