Vlasnika jednog od ranih velikih hitova new wave žanra, “Cars” iz 1979. godine, većina je od sredine 1980-ih izgubila sa horizonta. I, gle čuda, čovjek se poslije 30 godina opet ozbiljno nameće.
Gary Numan je, prije početka solo karijere, bio frontmen i autor britanske new wave grupe Tubeway Army (aktivna od 1976. do ’79.), zanimljive po tome što je bila prva u electronic eri sa number-one hitom utemeljenim na zvuku sintesajzera, “Are ‘Friends’ Electric?“.
Početak Numanovovog samostalnog rada sa albumom ”The Pleasure Principle” i hit numerom ”Cars” bio je vrlo uspješan, donoseći mu prvu poziciju na britanskoj listi i solidnu 16. na američkoj. Uspješna su bila i dva naredna, Telekon (1980.) i Dance (1981.), a onda su njegova naredna izdanja počela polako tonuti na listama popularnosti u rodnom kraju i sasvim nestala u Americi. Nije mu pomoglo ni to što su ga Nine Inch Nails i Marilyn Manson apostrofirali kao pionira elektronike i industrijala.
A onda se 2013. pojavljuje njegov dvadeseti album ”Splinter (Songs from a Broken Mind)” i neočekivani povratak u top 20, prvi put poslije pune tri decenije, zagrebavši čak i američku listu.
Nastavak te konceptualne muzičke priče, album ”Savage (Songs from a Broken World)”, pojavio se u petak, 15. septembra, i sudeći prema prvim reakcijama britanske kritike, vintage Numanoid (kako ga je nazvao The Guardian) skinuo je paučinu sa svoje karijere i vratio se u prvu ligu industrial & gothic rocka i dark wavea.
Kada to učini čovjek koji će za koji mjesec napuniti 60 godina, pažnju mu svakako treba pokloniti. Je li izgled ‘fejsliftiran’ ili je on samo genetski predodređen za mladolikost, pitanje je u drugom planu poslije slušanja njegovog revitaliziranog materijala.
Koncepcija njegovog najnovijeg albuma vrti se oko miješanja zapadnih i istočnih kultura u post-apokaliptičkom svijetu koji je postao zastrašujući kao rezultat globalnog zatopljenja. “Pesme govore o stvarima koje ljudi rade u tako grubom i zastrašujućem okruženju. Radi se o očajničkoj potrebi da opstanu, a oni tada čine užasne stvari, ali se kod nekih javlja želja za oprostom, jer ih progoni ono što su uradili”, rekao je Numan u jednom intervjuu.
Ništa revolucionarno u njegovoj priči, ali muzika…
Gitare i klavijature odzvanjaju kao padajuće ploče granita, miješajući se sa perkusionističkim impulsnim udarcima i teme kao “Bed of Thorns“, ”Mercy”, “The End of Things” i “My Name Is Ruin” (u čijem video spotu se pojavljuje Numanova 11-godišnja kćerka Persia) potvrđuju da vremešni autor još uvijek ima srce pop-zvezde.
Sounding poput onog iz osamdesetih, ali na steroidima, nove melodije pune poznatog Numanovog duha, još više naglašenog snagom sintetičkog tona, kotrljajućim udaraljkama i masivnim chorusom, to je velika post-apokaliptička vožnja zvuka koja govori da smo svjedoci Numanovog ponovnog rođenja; večeras je u finoj formi, smoju muziku izvodi sa apsolutnom strašću i pokazuje koliko je sretan što se vraća na put – ocijenio je nedavno koncertno predstavljanje novog albuma portal Louder than war.
