Na slici Ljubav grli univerzum, Frida prikazuje sebe kako drži Dijega u naručju. Na slici Šta mi je dala voda, prikazuje jedan od najbolnijih događaja iz svog života, kad je izgubila nerođeno dijete. Ta tematika se provlači kroz veliki broj Fridinih slika. Posljedice koje je težak udes ostavio na njeno tijelo spriječile su ih da imaju potomstvo. Prva Fridina trudnoća se završila namjernim prekidom, nakon procjene ljekara da neće moći da je iznese do kraja. Nekoliko godina kasnije ponovo je zatrudnila i odlučila da rodi dijete po svaku cijenu, ali je njen krhki organizam nije podržao. Zbog toga je cijelog života osjećala netrpeljivost prema Dijegovoj prethodnoj supruzi, Gvadalupe Marin, s kojom je imao dvije kćerke.
U turbulentnoj godini kad se razvela od Dijega, Frida slika autoportret Dvije Fride.
Veoma emotivna slika prikazuje jednu Fridu u odjeći meksičkih seljanki koja u rukama drži minijaturni portret Dijega, a drugu u luksuznoj haljini evropskog kroja koja u rukama drži forceps, medicinski instrument kojim se zaustavlja krvarenje. Ovu sliku jedni tumače kao portret Fride koju Dijego voli i one koju odbacuje, a drugi vide sliku njenog porijekla, mješavine meksičke i nemačke krvi. Nakon samo godinu dana, Dijego i Frida se ponovo vjenčavaju, ali njihov brak i dalje prate nevjerstva i razočarenja koja ona pretače u slike. Uprkos očiglednom neskladu, nijedno od njih nije bilo spremno da se odrekne svoje sudbinske polovine. Veze koje su ih spajale bile su neraskidive.
Ostali su zajedno do njene smrti. Dijego se ubrzo ponovo oženio, ovog puta sa Emom Hurtado, njegovom agentkinjom za prodaju slika. Umro je tri godine nakon Fride. Čitajući njegovu autobiografiju, čini se da je bio potpuno svjestan da će Fridina umjetnost ostati besmrtna, a njen rad vremenom postati cjenjeniji od njegovog. Do ranih 1980-tih Dijegovi socijal-realistični murali su počeli da gube svoju aktuelnost, a Fridin rad je doživio renesansu. Njeni portreti, s teretom teških priča o emotivnom i fizičkom bolu, postali su bliži novim generacijama koje su više zainteresovane za lična osjećanja nego za velike ideologije.
U jednom od posljednjih intervjua Dijego Rivera je rekao:
„Frida Kalo je najznačajniji meksički slikar. Sudbina njenih slika je da se množe na reprodukcijama, i zahvaljujući knjigama u kojima su se našle vidjeće ih cijeli svijet. Njeno stvaralaštvo je jedan od najznačajnijih umjetničkih dokumenata i najsnažnije svjedočenje o ljudskoj istini našeg doba.”
Priču o neobičnoj ljubavi zaokružuje njihova čudna kuća, danas muzej, napravljena 1931. godine po preciznim uputstvima Fride i Dijega. Njihov brak mnogi vide kao Fridinu tragediju i stalni izvor emotivne patnje, a arhitekturu doma u kojem su živjeli i stvarali kao neoborivi dokaz te životne postavke. Crvena kuća, komforna i prostrana, bila je Dijegov životni i radni prostor, dok je u maloj plavoj kući živjela i radila Frida. Otvoreni krovni most koji spaja dvije kuće djeluje kao ružno i iracionalno arhitektonsko rješenje i mnogi ga vide kao metaforu stalne tenzije između njih. Međutim, neprivlačna spoljašnost građevine pada u zaborav čim kročite unutra, gdje prostor plijeni toplinom, bogatstvom kolorita i detalja. Čini se, baš kao njihova ljubav. Gruba, hladna i neshvatljiva spolja, a za njih bolna, topla i neraskidiva.
Izvor: medias.rs
