Nakon nesreće, prikovana za krevet, Frida počinje da slika. Njen oporavak od tako teških povreda smatran je čudom. Iako više nikada u životu nije bila fizički zdrava, Frida je sačuvala snagu volje i izuzetan smisao za humor. Uprkos teškim povredama koje su ostavile traga na njenom tijelu, Frida je bila lijepa žena. Od nedostataka na svom licu je napravila jedinstven i upečatljiv zaštitni znak, ističući sama na autoportretima jake obrve i primijetne nausnice. Dijego Rivera je neobično volio i insistirao da ona nosi vezene haljine i traku u kosi – tehuanas, tradicionalni ukras indijskih plemena iz doba matrijarhata. Čuvene minđuše „ruka” koje se nalaze na njena dva portreta dobila je na poklon od Pabla Pikasa. Zbog neobičnog načina odijevanja i krhke građe, evropski novinari su je nazvali „nježna ratnica iz zemlje kaktusa”.
Fridin umjetnički rad je bio pod jakim uticajem izvorne meksičke kulture i borbe za prava žena, ali i hrišćanskih i jevrejskih tema. Slikala je jarkim bojama, kombinujući pravac realizma sa simbolizmom. Najpoznatije djelo inspirisano meksičkom kulturom je slika Autoportret s ogrlicom od trnja, naslikan 1940. godine.
Prvu i jedinu samostalnu izložbu Frida je imala u Njujorku 1938. godine. Kritike su bile izuzetno dobre, a pola slika prodato je još tokom izložbe. Ona uskoro dobija poziv da izlaže u Parizu. Tu doživljava veliko umjetničko priznanje, kad njen autoportret Okvir (Le Cadre) kupuje prestižni Luvr…
