Na muzičkom tržištu nekadašnje zajedničke države nije uvijek bilo važno, niti je čak bilo presudno u kojem njezinom dijelu se pojavio neki album – ako je bio vrijedan pažnje, svi su za njega brzo saznali.
I tada su muzički ‘centri moći’ bile regionalne metropole Beograd, Sarajevo i Zagreb, ali su i po rubnim dijelovima države neki novi rock bendovi vrlo brzo skretali na sebe globalnu pažnju već s debitantskim albumima, poput, recimo, eponimnog izdanja kragujevačkog benda Smak (1975.) ili skopske grupe Leb i sol (1978.), pa pojava mariborskog Lačnog Franza (1981) ili splitskih Đavola (1986.)… i tako dalje, i tako dalje…
Kako otrcana fraza kaže: djelovalo se lokalno, a plodovi ubirali globalno.
Danas većina publike, a bogme i pripadnika medijske branše uglavnom pojma nema šta se novoga događa iza lokalne tarabe. Uz iznimke o onima koji, uz najveće muke, uspijevaju probiti granice naših suženih atara.
Holographic Human Element (foto: glas.ba)
Tako o grupi koja je pobijedila na jednoj znamenitoj Zaječarskoj gitarijadi, travničkom Holographic Human Elementu, vrlo malo znaju i u njihovom gradu, tek mrvicu više najupućeniji u Sarajevu, a totalna su nepoznanica u Zagrebu i Beogradu. Hajde, de, oni su, činjenica je, bend iz provincije i još sviraju tamo neki instrumentalni post-rock.
No, šta je sa beogradskim Point Blankom? Ovaj blues sastav postoji još od ranih 1980-ih godina, snimili su više od deset albuma i ostali poluanonimni samo zbog činjenice da pripadaju malobrojnom blues plemenu i pjevaju na engleskom jeziku. Ali, kada su se ove godine pojavili s dvostrukim albumom ”Gitarologija, povratak korenima” bio sam spreman kladiti se na njihov regionalni uspjeh. Napokon su nove pjesme snimili na maternjem jeziku (da ih ceo svet razume) i, nije to mala stvar, na jednoj ‘ploči’ okupili neke pjevačke zvijezde i ikone regiona, od Bajage, Dade Topića, Zorana Kostića Caneta do Zvonimira Đukića Đuleta i Bore Đorđevića, dok su na drugoj ugostili gitarske heroje, kao što su Vlatko Stefanovski, Josip Boček, Vedran Božić, Dragi Jelić i Rambo Amadeus.
Izgubio bih u toj kladionici. Gdje god sam optimistično pitao uglavnom mlađu publiku ‘poslušaste li novi album Point Blanka’, većina je pitala ‘a koji su ti to’. Nisu ih ni slušali, niti znaju za njih.
Point Blank
Politika se na ovim prostorima ogradila u atare, štiteći svoja mala carstva. Suprotno, ekonomija se nastoji što više izvući iz uskih granica u potrazi za novim profitom.
Sad znam šta je u pitanju: rock and roll čini isto što i politika, a ne biznismeni: nema puno njegovih protagonista koji bi se mogli nametnuti na širem planu, a tu nema ni mnogo novaca da bi previše ulagali u takve pokušaje. Kad to prihvate i mediji, pa ignoriraju sve osim ‘svojih’, publika je samo žrtva.
Eto, sve znam. Samo se ne mogu pomiriti.
*
Ova tema ne bi imala nikakvu važnost da u isto vrijeme sve razne Buba-Mare iz turbo radionice, otkud god dolazile, momentalno ne postanu monumentalno blago u cijeloj regiji. Jer je tu potražnja velika i puno je penezi, šuške, love.
Josip Dujmović (ko pjeva zlo ne misli, a ko misli nije mu do pjesme)
