Osobni stav: Kakva je razlika između tribute i cover bendova?

Priča s povodom: u Zagrebu 24. 10. nastupa The Dire Straits Experience. Koji se naziva tribute bendom. No, tanka je linija što spaja i razdvaja njih i ostale slične od bezbrojnih anonimnih tezgaroških vikend bendova.

Australian Pink Floyd Tribute Show, ženski The Iron Maidens, Nervana, Just Like Priest, Dread Zeppelin, Led Zepagain i Lez Zeppelin, Bat Sabbath ili riječki The Beatles Revival Orchestra, pa zagrebački Pozdrav Azri, pa beogradski IQV (EKV tribute band)… stotine je tribute bendova po cijelom svijetu, koji imaju samo jedan cilj – da zvuče potpuno kao originali, a nerijetko da i izgledaju poput svojih idola.

Rečenica jednog fana Led Zeppelina, poslije koncerta neke od njihovih tribute inačica, mogla bi biti ključ za popularnost svih tribute bandova: Rođen sam 1980. godine i ovo je najbliže što ću ikada biti blizu svojim idolima.

Je li to najvažnije, je li to argument koji opravdava smisao tribute bendova?

No, prebacimo se na trenutak na potpuno drugu stranu, na naličje priče koja se naziva cover autori i cover muzika.

Originalne teme se ovdje ne reproduciraju u originalnoj formi, već u novom aranžmanu nastaju drugačije, nove pjesme.

Navedimo samo nekoliko među nebrojenim ilustracijama kada su coveri postajali poznatiji (i bolji?) od originala.

Country pjesma “I Will Always Love You” autorice Dolly Parton (1973.) u novoj power-pop-ballade verziji Whitney Houston (1992.) postala je jedan od najvećih bestsellera svih vremena. Obrada Dylanove “All Along the Watchtower” (1968.), koju je Jimi Hendrix snimio samo nekoliko mjeseci poslije pojave originala, uvrštena je na listu ”500 Greatest Songs of All Time”, a da ne spominjemo čuveni ”Hey Joe”, folk temu koja je i prije i poslije Hendrixovog covera doživjela stotine obrada, ali gotovo bezrezervno se pripisuje Jimiju. Napokon, nakon što je američki hip hop trio Fuges 1996. objavio ”Killing Me Softly”, sve potonje generacije su bile uvjerene da je ovaj multi-milionski hit nova pjesma, pojma nemajući o originalu “Killing Me Softly with His Song” iz 1971. u izvedbi Roberte Flack.

Za neke ni coveri nemaju smisla, uz argument ‘original je original i tu se nema šta mijenjati’.

Iz takvog stava se može zaključiti da su, onda, tribute bendovi poželjni. Međutim, ako možete originalno (tehnički) svirati neku pjesmu, šta je sa ”dušom autora” i onim nevidljivim filingom originalnih izvođača? Može li se to vjerno kopirati?

Da može, puno više bi bilo Hendrixa, Plantova, Morrisona, Lennona i Knopflera.

The Dire Straits Experience za alibi imaju činjenicu da u postavi imaju dva člana nekadašnjih Dire Straits (saksofonista Chris White i Chris Witten, bubnjar sa turneje ”On Every Street” iz 1992.) i oni bi trebali biti garancija autentične atmosfere originalnog benda.

Tehnički, korektno su ‘skinuli’ sve originalne Knopflerove pjesme. Ali, bez Knopflerove duše i njegovih prstiju, po čemu se ovaj i bilo koji drugi tribute bend razlikuje od svakog lokalnog tezgaroškog vikend benda? Dobro, jesu bolji svirači (i imaju bolju logistiku). I šta još?

Pada mi na pamet Brit Floyd. Njihov je slogan: The ultimate live Pink Floyd tribute show! This extravagant show brings together all the best elements of a real Pink Floyd concert!

Gledao sam Pink Floyd. Pravi. Njihov koncert na posljednjoj ”The Division Bell” turneji. Kasnije sam gledao i fenomenalni snimak tog koncerta i pomislio ”čovječe, ni blizu originalu”. Otprilike takav osjećaj je na koncertu Brit Floyda. Čula vam napadaju perfektni zvuk, moćni light-show i scenografija, ali nikada neće biti onog neopisivog osjećaja kojeg su Gilmour i originalno društvo slali sa scene.

Zato mi se čini da je na pitanje ‘tribute ili cover’ odgovor jasan.

Onoliko koliko je jasan stav prema kopijama originala u bilo kojoj drugoj umjetnosti.

Možete, za primjer, do besvijesti perfektno kopirati slikare simboliste iz 19. vijeka i nikoga nećete uzbuditi, a možete ih i ”razbiti” – pa postati Pikaso.

Zbog toga više volim svakog Pikasa u rocku, koji tribute svojim idolima iskazuju samo kroz drugačiju, vlastitu, razbijačku vizuru.

Evo ih nekoliko… i svjetskih i domaćih.

Kolja Ivanović