Jedan od najboljih poznavatelja alter, progressive i avangardne rock scene i ovdje i u svijetu, zagrebački novinar Horvi, otkriva nam radove Ervina iz Banja Luke i Emira iz Tuzle, koji od ’90-ih žive i muziku stvaraju u Londonu.
”U Londonu sam još od 1992. godine, mislim da ne treba posebno objašnjavati razloge, a do tada sam živio u Banja Luci. Drugi stalni član benda, Emir Hukić, ovdje je od 1995, a rodom je iz Tuzle. Inače, već dugo živimo u Hackney, dijelu Istočnog Londona, pa otud i ideja za ime grupe”, kazuje Ervin Vojić o samo jednom poglavlju njihovog muzičkog rada, grupi Hackney Dragons, koja je u neke BiH medije dospjela samo zbog svoje navijačke pjesme ”Navijam za BiH”, koju su snimili 2014.
Puno prje toga Ervin Vojić je pod pseudonimom Skipper za znamenitu nezavisnu etiketu Slušaj najglasnije 2007. izdao album ”Ofanziva bezumlja”.
Sa ovog izdanja Horvi, inače stalni saradnik portala Terapija, kao najbolje momente izdvaja naslovni electro-pop broj, trip-hop ”Egoslavija” (s finim melodijama solo gitare), instrumental ”Bosnian mountains surf”, potencijalni hit ”Lude glave”, elektronska elegiju ”London, jedan dan” i ”Ne voliš me, dušo” s instrumentalnim nastavkom u sevdahu ”Ne volim te, dušo”.
Iste godine Skipper je za istog izdavača objavio i album na engleskom ”Cactus in a Babyshoe”, a na njemu recenzent izdvaja naslove ”Victim rock”, ”Life (is not so sweet)”, odlični electro punk-rock ”Kids with glassy eyes”, plesne electro-rock brojeve ”Almost hero” i ”Blood merchant”, te laganiju ”We are lazy”.
Najnoviji projekt Vojića i Hukića zove se Morel?, koji je prošle godine snimio album “Repetitio est mater studiorum”, a krajem 2016. i drugi ”Second Republic”, najprije kao streaming na bandcamp stranici i tek u proljeće 2017. u obliku fizičkog izdanja za Slušaj najglasnije.
Horvi je beskompromisan u fanovskom oduševljenju za sve alternativno i cinizmu prema mainstream sceni (od koje se okreće želudac zbog hvalospjeva i neutemeljenih uzbuđenja, obično onakvih kakve nam Englezi šalju na naše balkanske open-air festivale pod krinkom novih, velikih i nadasve nezaboravnih izvođača što se smetnu s uma nakon prve erupcije nekog skandinavskog, američkog ili europskog kontinentalnog, a često i našeg regionalnog imena).
Zagrebački rock kritičar drugo izdanje grupe Morel? ocjenjuje kao iznenađujući konceptualni album kojeg možda u Londonu i niko ne primjećuje jer nije napucan produkcijskim štosevima, iza njih ne stoji neki izdavač s ogromnom mašinerijom koja bi na sve strane razglasila imena stručnog tima, sve nakitila propagandnim udicama, obznanila fabulu, otisnula singlove za radio eter i snimila nekoliko video spotova za Internet i TV.
Glazba je kroz 35 minuta nafilana reskim post-punk gitarama, programiranim ritmovima, synthovima, klavijaturama, ponekim noise izletom, pa i elementima industriala i gothica negdje na pragovima Galon Drunk i The Fall što se osobito primjećuje u pjesmama “Never seen so many“, “It’s not right“, te snažnoj i himničnoj punk koračnici “1936“.
Izdvaja i “Deluge follows drought“, melodični indie-rock s post-punk načelima Joy Division/ Public Image Ltd., dok je tromi instrumental “Fallen and forgotten“, te završna obredna “War is a habit” jedna vrsta nastavka no-wavea današnjih Swans, te završava ocjenu – s odlično postavljenim, uživljenim i nimalo glumljenim vokalnim performansom, snažnom poetikom punom političkih relacija i kriticizma, Morel? je na drugom albumu postavio i samom Londonu visoki nivo intelektualnog artizma u rocku.
